Pred Županijskim sudom u Zagrebu u toku je glavni pretres optuženom Tomislavu Merčepu zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a tereti se da je kao zapovjednik rezervne jedinice MUP-a, od oktobra do decembra 1991. godine, naredio hapšenje i mučenje 52 srpska civila sa područja Zagreba, Kutine i Pakraca, od čega su 43 ubijena, troje se vodi kao nestali, a šestero je preživjelo torturu.
Među njegovim žrtvama je i tročlana porodica Zec iz Zagreba, o kojoj se do sada mnogo puta govorilo i pisalo, ali i bračni par Vučković Mihajlo (1930) i Ljubica rođ. Rajčević (1931), iz Marina sela – Ribnjaci, te Ignjatović Stoja rođ. Gunjević (1933) iz Pakračkog Antunovca i njen sin Ignjatović Mladen (1955) iz Marina sela – Ribnjaci, o kojima se u javnosti do sada jedva nešto čulo.
Mihajlo i Stoja su 18., a Ljubica i Mladen 20. oktobra 1991. godine odvedeni u Pakračku poljanu na informativni razgovor, sa kojeg se više nikada nisu vratili.
Posmrtni ostaci bračnog para Vučković i Stoje Ignjatović ekshumirani su 1993. godine iz Pakračke poljane, a po drugi put reekshumirani 2010. godine sa jedne lokacije u selu Kukunjevci, i sve troje identifikovani u toku 2010. i 2011. godine.
Vučkovići su sahranjeni u aprilu prošle godine u porodičnoj grobnici u rodnom selu, dok Stojina sahrana čeka pronalaženje i identifikaciju posmrtnih ostataka sina joj Mladena.
Ove dvije porodice, pored istog vremena odvođenja i mjesta stradanja, povezuje i brak između sina Mihajla i Ljubice, Miše i Stojine kćeri Milke, koji danas žive u Bečeju, sa dvojicom sinova, svi sa regulisanim državljanstvom Srbije.
Mišo ima i brata Miodraga, koji živi u Varaždinskim Toplicama i sestru Milunku, koja živi u Garešnici u blizini Pakračke poljane, koji su prije rata, dok su im roditelji još bili živi, stupili u brak sa osobama hrvatske nacionalnosti, i koji svo ovo vrijeme žive u Hrvatskoj.
Ni Miodrag ni Mišo nisu bili na sahrani roditelja.
Od tih tragičnih dana Mišo uopšte ne kontaktira sa bratom Miodragom, a sa sestrom samo povremeno i službeno.
Iza Milkinog nestalog brata Mladena ostali su supruga Ivanka, takođe hrvatske nacionalnosti i dva sina, koji takođe žive u Marinom selu – Ribnjaci, gdje su živjeli i dok im je i otac bio živ. Milka ima i brata Mirka, koji svo vrijeme živi u Gaju u blizini Pakračke poljane i koji se do sada dva puta ženio sa osobama hrvatske nacionalnosti.
Milka kontaktira svo vrijeme i sa porodicom nestalog joj brata Mladena i sa bratom Mirkom.
Još prije nego su ekshumirani i identifikovani posmrtni ostaci, Mišo i Milka su sami pokrenuli vanparnične postupke za proglašenje nestalih osoba umrlima pred Opštinskim sudom u Pakracu, koji su okončani u februaru 2007. godine odlukom suda da im je svima kao dan smrti utvrđen 3. januar 1993. godine, godinu dana iza prestanka neprijateljstava (!?), koja su prestala potpisivanjem primirja 3. januara 1992. godine.
Mišo i Milka su, preko advokata Luke Šuška iz Zagreba, podnijeli i tužbu protiv RH za naknadu štete zbog izgubljenih roditelja i brata, koje će, izvjesno, sačekati okončanje ovog krivičnog postupka protiv Merčepa.
Brat iz Hrvatske kontaktira i sarađuje sa Milkom u pomenutim sudskim postupcima, dok brat i sestra iz Hrvatske niti kontaktiraju niti sarađuju sa Mišom ni u vanparničnom ni u parničnom postupku.
Mišin brat Miodrag bio je i sam doveden u logor Pakračka Poljana, zbog čega je ovih dana u svojstvu svjedoka i bio saslušan u ovom predmetu. Rekao je, po pisanju hrvatskih medija, da su ga iz Varaždinskih Toplica gdje je radio kao terapeut, uniformisane osobe odvele u Pakračku Poljanu, gdje su ga zadržali dva dana, a tamo je sreo i oca s kojim se pozdravio i koji je izgledao sasvim normalno. Rekao je da mu niko nije prijetio, da ne zna jesu li osobe sa kojima je bio na ispitivanju bile naoružane, a s obzirom da loše vidi, nije uočio oznake koje su imali na uniformama. Na hodniku mu je prišao čovjek s brkovima i rekao drugome da njega ne diraju jer se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu, a onda su ga odvezli u Zagreb. Oca od straha nije tražio. „Bojao sam se za ženu i djecu. Nisam se bojao konkretne osobe.“ A na pitanje boji li se danas, odgovorio je kako se nema koga bojati jer „od nikoga ništa ne traži, pa za to neće ni postavljati odštetni zahtjev“. Nije se raspitivao o sudbini roditelja, dodavši kako su to bila vremna u kojima su i drugi ostajali bez članova porodice.
Dakle, Miodrag nije ljut na one koji su ga priveli na ispitivanje i koji su mu ubili roditelje, ali je, očito, ljut na brata Mišu, zato što je ovaj, prije nego su im roditelji odvedeni, čuvši da se Srbima sprema pogrom, sa porodicom pobjegao, preko Slovenije i Mađarske, za Srbiju i tako se spasio sigurne smti. Miodrag, po Mišinom uvjerenju, smatra da Mišo nije pobjegao da ni njega ne bi privodili u logor. A to da li bi Mišo stradao sa roditeljima Miodragu, očito, nije uopšte bitno, jer ni njega ne bi tražio kao što nije tražio ni roditelje.
Mišo ne vjeruje bratu Miodragu, da ga niko nije tukao za dva dana provedena u logoru Pakračka Poljana, jer svi oni koji su preživjeli i spašeni po principu „nalaženja u krivo vrijeme na krivom mjestu“ svjedoče o strašnim torturama kroz koje su prošli. A zapravo su spašeni samo oni za koje su intervenisali ugledni ili visoko pozicionirani Hrvati, kao npr. Vladimir Veselica za zeta Brajanović Stevana, ili direktor Pakračke bolnice dr Ivan Marjanović za doktora iz iste bolnice Đorđa Gunjevića, pa je, vjerovatno, neko moćan i Miodragu spasio život.
Bez obzira što Miodrag govori da se danas nikoga ne boji, sama činjenica da se nije ni raspitivao za sudbinu roditelja, da nije prisustvovao ni njihovoj sahrani i da od nikoga ništa ne traži za njihovu smrt, upravo govori suprotno.
Potpuno je normalan i razumljiv Miodragov strah u vrijeme rata, posebno za članove najuže porodice. Ali kako drugačije shvatiti i razumjeti taj strah, i dvadeset godina po tragičnom događaju i više od šesnaest godina po prestanku rata, nego kao bježanje od svog nacionalnog identiteta.
I nije to prvi slučaj da se Srbi pred hrvatskim sudovima ne sjećaju ružnih događaja iz rata na svoju ili štetu svoje porodice, zarad mira u braku, straha od gubitka posla, srećnijeg djetinjstva svoje djece i nekih drugih sasvim uobičajenih prava. A to onda više govori o sredini u kojoj žive, nego o njima samima.
U Beogradu, 04.04.2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
