D.I.C. Veritas

Telegram.hr, 28.07.2016., Markovina: Obljetnica u Srbu je pokazala da se konačno moramo suočiti s negacijom antifašizma

Odnos prema Srbu ilustrira aktualnu društvenu situaciju u Hrvatskoj

Iako bi u svakoj normalnoj zemlji obilježavanje 75. godišnjice antifašističkog ustanka imalo punu podršku šire javnosti i svih državnih institucija, u Hrvatskoj to nažalost nije slučaj. Ključni razlog zbog kojeg takav odnos izostaje, odnosi se na činjenicu da pitanje odnosa prema Srbu nije pitanje odnosa prema prošlosti, niti prema relevantnim činjenicama vezanim za opći ustanak naroda iz tog kraja, nego je pitanje odnosa prema aktualnoj društvenoj situaciji u Hrvatskoj.

Kad stvari promatramo iz te perspektive lako ćemo doći do spoznaje da je bilo kakva rasprava o temi antifašističkog ustanka u startu osuđena na propast, s obzirom na to da argumente nema tko čuti. Ovo se ponajprije odnosi na predstavnike radikalne desnice, čija je ostrašćenost i isključivost u pristupu ovoj temi proporcionalna upornom izbjegavanju da priznaju svoje istinske povijesne i političke afinitete.

Izostanak bilo kakvog srama

Zahvaljujući svemu navedenom, dobar dio priče o Srbu svodi se na raspravu ‘ad hominem’ i besramno etiketiranje ljudi bez ikakve suvisle argumentacije. Najočitiji primjer ovakvog pristupa je onaj koji se odnosi na današnji besprizoran napad Željka Glasnovića prema Zoranu Pusiću. Optužiti kao moralnu nakazu jednog od rijetkih ljudi koji je svojim djelovanjem devedesetih godina spasio obraz Hrvatske, pokušavajući na sve moguće načine pomoći ugroženim pojedincima, predstavlja u prvom redu potpunu nepristojnost i izostanak bilo kakvog srama.

Takvo što je naravno moguće isključivo zbog višedetljetnog licemjernog odnosa prema antifašističkoj baštini i traumatskim momentima iz devedesetih, zbog čega se takav refleks javnosti održao do danas. Vidljivo je to i po praktično jednakom prostoru kojeg glavnina medija daje tzv. jednoj i drugoj strani, kao da su one po bilo kojoj osnovi usporedive.

Skupina obiteljskih nasilnika i neostvarenih ljudi

Dok s jedne strane imamo ozbiljne ljude, koji su nešto u ovom društvu i ovoj kulturi napravili i koji obilježavaju antifašistički ustanak, jasno osuđujući i tamnu stranu svega što se u Srbu i okolici 1941. događalo, s druge strane im je suprostavljena skupina ni po čemu ostvarenih ljudi koji, među kojima ima i obiteljskih nasilnika, koja na sve moguće načine pokušava rehabilitirati ustašku državu. Činjenica da takvi ljudi i njihovo djelovanje, uz redoviti popust policije dobijaju konstantni legitimitet u široj javnosti, umnogome govori o dubini problema koje ovo društvo ima.

Sve ovo ne znači kako bi itko trebao negirati činjenicu da je hrvatsko društvo značajno svjetonazorski i ideološki podijeljeno, pri čemu odnos prema prošlosti igra značajnu ulogu u tim podjelama. Imajući to u vidu, također je jasno kako bi istinska i činjenično utemeljena rasprava o svim traumatičnim pitanjima iz prošlosti trebala postati pravilo, a ne iznimka. No to ne može ni na koji način utjecati na nazivanje stvari svojim imenom.

Čitava višegodišnja opstrukcija obilježavanja ustanka u Srbu, kao i sva nastojanja za razgradnjom antifašističke baštine imaju ključne motive u rehabilitaciji ustaške države s jedne strane i u temeljitom svjetonazorskom preobražaju društva, u smjeru politike koju je najbolje definirao Tomislav Karamarko s druge strane.

Zauzimanje vlastitog stava

Rasprava o povijesnim činjenicama stoga se u svemu ovome svodi na zgodnu pomoć u ostvarivanju temeljnog cilja. Onaj dio hrvatskog društva koji svakako nije beznačajan i čija se prva reakcija na pitanje odnosa prema Srbu ili antifašizmu u cjelini svodi na minoriziranje ovog problema i nekakvu frazu o tome kako se treba okrenuti budućnosti i pravim pitanjima, gubi iz vida činjenicu da negacija nekih problema neće pomoći njihovom uklanjanju.

Preciznije govoreći, sviđalo im se to ili ne, ignoriranjem ovog pitanja naći će se upravo u situaciji koja bi im mogla značajno usmjeriti budućnost i potpuno marginalizirati pitanja koja smatraju bitnima.

Točnije, mogli bi se iznova naći u situaciji u kojoj bi se s pozicija vlasti moglo posve ideološki uređivati javnu televiziju, sve vidove kulturnog života te obrazovanje i javni život u cjelini. S obzirom da su nedavna prosvjedna događanja ipak pokazala kako većina građana ne želi živjeti u društvu koje bi na taj arbitrarni način bilo uređeno, ne preostaje im ništa drugo doli da se s potpunom negacijom antifašističke baštine konačno suoče i prema tome zauzmu vlastiti stav.

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.