D.I.C. Veritas

Tjednik Novosti, 27.07.2012., UNHCR uskoro proglašava prestanak izbjegličkog statusa za hrvatske državljane

S ulaskom Hrvatske u EU i pravnim provođenjem regionalnog standardnog programa na koji se Hrvatska politički i materijalno obvezala, bez obzira na mala sredstva dobivena na donatorskoj konferenciji, lagano se stvaraju preduvjeti da UNHCR proglasi grupni prestanak izbjegličkog statusa za hrvatske državljane. Taj je postupak već započeo, ističe Mario Pavlović, voditelj Odjela za povratak i reintegraciju

Nekoliko mjeseci poslije Međunarodne donatorske konferencije u Sarajevu i povodom nepunih godinu dana monitoringa Hrvatske prije ulaska u Evropsku uniju, o povratničkoj populaciji, procesu povratka i osiguravanju osnovnih uvjeta za život u povratničkim sredinama razgovarali smo s Mariom Pavlovićem, voditeljem Odjela za povratak i reintegraciju Predstavništva UNHCR-a u Hrvatskoj.

Koliko ste zadovoljni procesom povratka?

Ne mogu proces povratka odvojiti od procesa reintegracije. Najlakše je čovjeka i njegovu pokretnu imovinu fizički vratiti u zemlju porijekla, a najveći je izazov osigurati uvjete da čovjek ostane nakon desetljeća i pol kako je izbivao iz svoje države i zajednice i nečega što je prije nazivao dom. Uvijek moramo postaviti pitanje kako jednoj obitelji ili samcu starije životne dobi, ili mlađoj obitelji s malodobnom djecom koja su rođena u izbjeglištvu, osigurati da u toj novoj sredini ne samo budu prihvaćeni, nego i da postanu sastavni dio zajednice u kojoj će živjeti. S tim apsolutno nisam zadovoljan.

Sadašnja Vlada, kao i sve prethodne, nije dovoljno prepoznala probleme s kojima se susreće stanovništvo koje, uvjetno rečeno, nazivamo povratnicima. Taj spektar problema vrlo je šarolik: od pravne pomoći, reguliranja statusa, za jedan dio povratničke populacije još i pitanja državljanstva, pa čak i najosnovnijeg pitanja, krova nad glavom, do daljnjeg zapošljavanja, iznalaženja izvora prihoda, pronalaženja alternativnih načina da se tako ranjivoj skupini stanovništva omogući ostanak na način da bude korisna društvu. Kada govorim o činjenici da je oko 250.000 pripadnika srpske zajednice napustilo Hrvatsku i da ih se formalno vratilo 133.000, znači više nego pola, čovjek bi rekao kako je to uspjeh. Tome u prilog ide i podatak da je više od 90 posto sredstava za obnovu 148.000 obiteljskih kuća, od kojih otprilike jedna trećina pripada Srbima povratnicima, stigla iz džepova poreznih obveznika. Imajući u vidu da je krajem devedesetih preko 19.000 srpskih kuća bilo u tuđim rukama, što je sve rasporedila država, možemo reći da je određeni uspjeh činjenica da se danas pred nadležnim sudovima ili u nekoj administrativnoj fazi postupka povrata imovine građanima srpske nacionalnosti nalazi svega 20 do 50 kuća. Ali kada pogledamo reintegracijsku stranu medalje, vidimo da je samo 48 posto povratnika ostalo na mjestu povratka, nakon što se stavilo pod zaštitu svoje matične države i samim tim prestalo biti izbjeglicama. Koristeći se u jednom formalnom smislu jezikom međunarodne Konvencije o pravnom statusu izbjeglica iz 1951. godine, danas još uvijek imamo 57.000 hrvatskih državljana koji su u formalnom statusu izbjeglica.

Godine nade i razočaranja

Vratimo se unazad: koja je godina bila prijelomna za uspjeh povratka? Kada je trebalo odlučnije nastupiti da bismo danas imali drukčiju sliku povratničke populacije?

Statistički, ali i životno gledano, to su bile 2000. i 2001. godina. Mislim da je tada bila sazrela svijest ljudi da je povratak moguć. Tada je trebalo učiniti puno više, jer je postojala kritična masa povratničke populacije, a volja i želja za povratkom bile su nedvojbeno iskazane. Zbog brojnosti tadašnje povratničke populacije strah za vlastitu sigurnost bio je jenjao, jer kada se u selo vraća susjed i još nekolicina njih, tada se i vi osjećate sigurnije. Tih godina se beskompromisno, krupnim koracima trebalo krenuti u rješavanje osnovnih životnih i pravnih problema, čije konzekvence danas puno skuplje pokušavaju riješiti sadašnja i prethodna Vlada. Nažalost, danas, 17 godina nakon “Oluje” i 12 godina nakon tog masovnijeg povratka, područja od posebne državne skrbi još su poluprazna, a istoimeni zakon, koji je imao zadaću ne samo stambeno zbrinuti, nego i omogućiti da se ti krajevi gospodarski i društveno revitaliziraju na jedan organiziraniji način, nije donio rezultate.

Da li je to možda bio i cilj?

Ja to ne mogu reći i ne vidim logiku zašto bi to bio nečiji cilj. Činjenica je da su bivše izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, koje su mahom hrvatske nacionalnosti i koje su primitkom hrvatskog državljanstva prestale biti izbjeglice, ali time nisu prestale njihove muke i problemi, poticane i naseljavane upravo na ta područja, tako da ne vidim da bi nekom bio cilj ta područja zapostaviti. Na kraju krajeva, pitam se kojoj bi vladi i državi bilo u interesu trećinu svog teritorija držati zapuštenom, zaraslom i napuštenom. To jednostavno, kao građanin ove države, ne mogu shvatiti.

Ali to se ipak dogodilo.

To se dogodilo iz razno-raznih okolnosti koje se nisu dešavale preko noći. Sada velika zadaća i odgovornost leže na Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, da iz ovog drugog dijela svog naslova – evropskih fondova – ozbiljnije organizira povlačenja novca kako bi se ti krajevi pokrenuli i omogućili jedan normalan život, dostojan 21. vijeka.

Međutim, s terena stižu loša iskustva što se tiče povlačenja novca iz fondova EU-a. Obiteljska gospodarstva, poljoprivredne zadruge, općine i gradovi ističu da nemaju stručni kadar ni početni kapital za projektnu dokumentaciju, pa uz neriješene imovinsko-pravne odnose i loše upravljanje imovinom gube u utrci za sredstva iz EU-a.

Iskreno, mislim da je članstvo Hrvatske u EU-u i to što ono pruža u smislu poticanja regionalizma jedina šansa za ta područja. U jednoj kombinaciji sa smislenijom strategijom regionalne politike i regionalnog razvoja ciljano za ta područja, ti krajevi imaju itekakvu priliku i budućnost. U svakom slučaju, brzih rješenja neće biti. No, da li nam preostaje nešto drugo nego biti optimisti?

500 domaćinstava bez struje

Da, ali kako u povratničkim krajevima s malom koncentracijom stanovništva, a bez privrednih subjekata i bilo kakve privredne djelatnosti prikazati opravdanost i održivost bilo kog projekta, što je osnovni preduvjet za dobivanje novca iz EU fondova?

Iskreno, ne osjećam se kompetentno, ali kao profesionalni djelatnik UNHCR-a i humanitarac te kao građanin Hrvatske mogu samo apelirati na to da smo zajedno jači i da smo dio jednog tijela. Strategija razvoja je nešto što ovoj državi i područjima o kojima govorimo hitno treba. Ne radim u razvojnoj agenciji, ali kao djelatnik u humanitarnoj organizaciji ne mogu ostati slijep na veliku prazninu i procjep između humanitarne i razvojne komponente. U zemlji čije je pristupanje EU-u pitanje datuma, danas se ne možemo baviti aktivnostima dijeljenja hrane, peći, brašna, kreveta i najlona, kao što smo se bavili 1998. i 2000. godine, već razvojem, čija inicijativa mora doći od centra vlasti, odnosno nadležnog resora.

Koliko je država sazrela kada još 500 domaćinstava nema struju, a imala su je prije 17 godina?

Mi kao agencija UN-a imamo vrlo malo utjecaja na proces reelektrifikacije, tek na nivou određenih komunikacija s potpredsjednikom Vlade i veleposlaničkim krugovima, gdje se želimo dotaknuti svih pitanja humanitarnih djelovanja. Ne možemo dopustiti da su u mraku sela koja su prije rata imala struju, a u kojima se prvenstveno nalaze pripadnici manjinskog naroda, dok je samo 150 metara od njih novo naselje za doseljenike iz Bosne i Hercegovine koje sjaji kao Betlehem. Takve razlike ne možemo tolerirati, jer to civilizacijski nije u redu. Važno je da su pitanja reelektrifikacije unijeta u program Vlade u suradnji s manjinskim zastupnicima. Stoga je za očekivati da se na temelju onoga što je dosad učinjeno, a učinjeno je puno, što ne smijemo zaboraviti, i ovaj ostatak ostataka napokon riješi, jer HEP je u državnom vlasništvu, a u pitanju su hrvatski državljani, hrvatska sela, na hrvatskom teritoriju.

No reći će da je kriza, da nema novca…

Da, jasno mi je, ali bože moj, smijemo li imati takve izgovore za nešto što se zove struja i voda? Govorimo o selima koja su prije rata imala električnu energiju, prema tome, tu za krizne izgovore, po mom osobnom mišljenju, nema mjesta.

Provjera prebivališta

Zatvoreno je poglavlje 23, a posljednjih je godina iskrsnuo problem sudskih postupaka, od kojih je nekoliko završilo pravosnažnim presudama, po kojima povratnici moraju hrvatskoj državi vratiti sredstva uložena u obnovu kuća ukoliko u njima ne žive svi članovi prijavljenog domaćinstva ili su ih prije isteka roka od deset godina prodali. Koliko je opravdano ovakvo postupanje vlasti i kako ljudima konkretno pomoći?

Ono što moramo znati, svatko tko je podnio zahtjev za obnovu ratom oštećene ili uništene porodične kuće potpisao je ugovor, pod materijalnom i kaznenom odgovornošću, da će se u novoobnovljene stambene jedinice vratiti i u njima trajno prebivati te da ih neće prodati u roku od deset godina. To je pravno obvezujuća izjava. Možemo govoriti o ustavnim kategorijama privatnog vlasništva i što znači pravo vlasništva u svom sadržajnom smislu te da li se jedan ovakav potpis kosi s institucijom privatnog vlasništva. Imamo Zakon o obnovi, koji predviđa da svatko tko želi slobodno raspolagati svojom nekretninom, u najvećem broju slučajeva radi se o prodaji, to može učiniti jedino ako mu nadležno ministarstvo to dozvoli. U jednom broju slučajeva, a UNHCR ima popis 17 takvih slučajeva, postoji paradoks da vlasnik kuće koji se upravo obratio resornom ministarstvu, sektoru za obnovu i zatražio dozvolu da može raspolagati svojom kućom, u isto vrijeme to ministarstvo nalaže državnom odvjetništvu, odnosno policiji da provjeri da li ta osoba prebiva na toj adresi ili ne. Pitam se u kakvoj mi to državi živimo ako policija mora provjeravati činjenicu da li netko fizički boravi u svojoj novoobnovljenoj kući i sve se to dešava povratnicima, pripadnicima srpske nacionalne manjine. To su dvostruki standardi koji nisu dopustivi. Na rješavanju ovih problema inzistirat ćemo kod potpredsjednika Vlade Branka Grčića, kao što smo do sada već inzistirali kod pomoćnika ministra Stanka Janića i ravnatelja Marka Brajka, jer je očito da ova inicijativa provjere prebivališta dolazi upravo iz Ministarstva regionalnog razvoja, čiji su oni dužnosnici. Meni su neprihvatljivi odgovori da je susjed tužio susjeda pa se, eto, baš u zapadnoj Slavoniji, nigdje drugdje, susjedi toliko ne podnose. Policija mora utvrđivati da li bračni par treće životne dobi više ne živi na svojoj adresi, jer je biološki sat učinio svoje i oni se više nisu kadri brinuti o sebi, pa su otišli sinu u Beograd. Da li takve ljude treba tužiti, a njihovu kuću staviti na bubanj? Siguran sam da ne. Moramo uzeti u obzir promjenu životnih okolnosti s kojima se svi susrećemo, pa tako i korisnici obnove. Ne možemo te ljude zauvijek, odnosno za period od deset godina, vezati uz istu adresu i ne dozvoliti im da se iz te kuće maknu, a pritom nemaju posla, nemaju apsolutno nikakvih izvora prihoda, zbog čega su primorani otići trbuhom za kruhom.

Smatrate li da bi otkup stanova zaštićenim najmoprimcima trebao biti odobren po povoljnijim uslovima i s mogućnošću nasljeđivanja prava? Iako je otkup odobren marta prošle godine, zašto još nije potpisan nijedan ugovor i kada možemo očekivati prve otkupe?

Govorimo o stanovima u državnom vlasništvu koji se nalaze u urbanim sredinama Hrvatske i koji su dodijeljeni temeljem zaključaka Vlade, dakle stambenog zbrinjavanja izvan PPDS-a bivšim nosiocima stanarskog prava. Ti su ljudi ušli u stanove, potpisali ugovore o najmu, onda je donijeta posebna odluka Vlade kojom je omogućena kupnja, odnosno otkup takvih stanova. Otprilike je 1.200 obitelji podnijelo zahtjev i izrazilo želju da postanu vlasnici tih stanova. To je u interesu i samih korisnika stanova koji su zaštićeni najmoprimci i plaćaju vrlo simboličnu najamninu. Stranim delegacijama kojima je pojam posjeda i vlasništva poprilično stran, objašnjavamo kako pokušavamo ispraviti jednu povijesnu nepravdu koja se desila bivšim nosiocima stanarskog prava devedesetih, kada su neki drugi uspjeli po vrlo povoljnim uvjetima kupiti te stanove, a oni zbog osnovanog straha od proganjanja to nisu mogli napraviti. Od 1.200 podnesenih zahtjeva jedan je realiziran u roku od dvije godine. Svaki zahtjev za kupnju stana mora proći kroz državno odvjetništvo. Poseban problem je cijena, za koju mislimo da je previsoka, a i ona je rezultat kompromisa koji smo prije dvije godine uspjeli ispregovarati s Vladom, ne samo mi u UNHCR-u, nego i drugi akteri.

Imaš kuću, vrati stan

Tokom te dvije godine ništa se konkretno nije dogodilo, a izbjeglička udruženja kažu da su ljudi koji su uspjeli dobiti status zaštićenog najmoprimca prošli sito i rešeto i sve kriterije koje je država propisala, recimo da ne smiju imati vlastitu imovinu, pa čak ni srušenu kuću.

Primarni cilj izbjegličkih udruženja u Srbiji trebao bi biti rješavanje egzistencije i položaja izbjeglica u Srbiji. Pogledajte program stambenog zbrinjavanja Srbije, gdje je glavni preduvjet da nemate useljivu stambenu jedinicu bilo gdje, uključujući i Hrvatsku. Nitko neće investirati dva puta u isto. Ne može netko imati stan u Zemunu ako ima obnovljenu kuću u Zadru. Prema tome, taj argument ne stoji. Program stambenog zbrinjavanja je humanitarni program po svojoj prirodi. On se ne temelji na pravu, nego na potrebi – i u bivšoj je državi vrijedila parola imaš kuću, vrati stan. To su bili društveni stanovi i ukidanjem koncepta društvenog vlasništva 1996. godine i samog instituta stanarskog prava, oni postaju državni stanovi, prema tome, u ovom trenutku možemo govoriti samo o pravu na dom.

S obzirom na ekonomsku krizu i karakter povratak, koliko će još trajati izbjeglička kriza?

Izbjeglička situacija neće još dugo trajati i ona više nije kriza, ona je jedna produžena izbjeglička situacija, u kojoj se nalaze mahom izbjeglice u Srbiji, jer su tamo više od desetak godina bez iznalaženja rješenja. Civilizacijska je sramota da i dan-danas, pa čak i u Hrvatskoj koja je pred vratima Evrope, imamo kolektivne centre, barake u kojima ljudi još žive, pod statusom izbjeglica ili povratnika. U posljednjem desetljeću nije se uspjelo naći rješenje za te ljude, koji su najnesretniji sloj izbjeglica, jer korisnici kolektivnih centara žive u neljudskim uvjetima. No ohrabrujuće je da su rješenja za svaku osobu na vidiku i, što je najvažnije, da su osigurana financijska sredstva. Što se tiče izbjeglica iz Hrvatske, bit ću vrlo otvoren i nedvosmislen. Poruka je da Ženevska konvencija iz 1951. godine predviđa i situacije kada prestaje izbjeglički status. To su klauzule o prestanku, a jedna od njih omogućuje UNHCR-u da proglasi promijenjenu situaciju stvorenih uvjeta za povratak u zemlju porijekla. Dakle, možemo proglasiti grupni prestanak izbjegličkog statusa za hrvatske državljane. Taj postupak bit će potpuno transparentan i on je već počeo. S ulaskom u EU i pravnim provođenjem regionalnog standardnog programa na koji se Hrvatska politički i materijalno obvezala, bez obzira na mala sredstva dobivena na donatorskoj konferenciji, lagano se stvaraju preduvjeti da se takvo što desi i od strane UNHCR-a. To će ne samo osnažiti aktivnosti vlasti pojedinih zemalja u regiji, pa tako i pojedine resore, nego i ljude koji se, iz razumljivih razloga, sve ove godine nalaze u jednom zrakopraznom prostoru, iščekujući rješenje koje će doći s neba. Međutim, ukoliko se sami ne pobrinu i ne izbore za svoja prava, nitko im neće ponuditi gotovo rješenje. Veliku je ulogu odigrao civilni sektor, koji je toj populaciji pomogao u artikulaciji njihovih želja i usklađivanju s onim što je realno. Naravno, da se ne zavaravamo, migracije Hrvatska – Srbija će trajati, ali ne pod etiketom povratništva i izbjeglištva, nego pod statusom nacionalnih manjina ovdje i bivših izbjeglica u Srbiji.

 

RAZGOVARALA: Paulina Arbutina

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.