Večernje novosti, 06. 12. 2023, Dr Nikola Žutić: HRVATI OSPORAVAJU KRIVICU SVOG “BOŽJEG PRAVEDNIKA”: Pitanje beatifikacije i kanonizacije Alojzija Stepinca

POKUŠAJI rehabilitacije i kanonizacije nadbiskupa Stepinca odvijali su se odmah poslije njegovog zatočenja 1946-1950, u vreme njegove smrti 1960, uoči razbijanja Jugoslavije 1988-1991. godine i naročito u najnovije vrijeme od 2015. do danas.

Međutim, savremeno pitanje kanonizacije nadbiskupa Stepinca i dalje ostaje otvoreno. Dilema da li će papa Francisko kanonizovati nadbiskupa Stepinca jačala je od 2016, i postala predmet istorijskih i teoloških rasprava i ubjeđivanja između hrvatske rimokatoličke i srpske pravoslavne hijerarhije, državnika, a naročito između srpskih i hrvatskih istoričara i publicista.

Hrvatska je poslednjih desetak godina intenzivno lobirala u Vatikanu da se Stepinac što prije proglasi za sveca. Kardinal, metropolita Hrvatske i Slavonije Josip Bozanić, krajem avgusta 2015. je na svečanom euharističkom slavlju, povodom 300-godišnjice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske, izrazio uvjerenje da je proces kanonizacije pri Svetoj stolici gotovo završen, “s pozitivnim zaključkom”. Predstojalo je samo da sud Kardinalske komisije izvrši i službeno proglašenje Svetog Oca Franciska.

Bozanić je podsjetio vjernike da je papa Ivan Pavao II u hrvatskom prosteništu Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio blaženim Alojzija Stepinca kao mučenika, pri čemu je prethodio složen proces detaljnog istraživanja i procjenjivanja Ivan Pavao II je tada Stepinca nazvao “najsvjetlijim likom Crkve Božje u Hrvata”. Bozanić je dalje spomenuo kako je u procesu za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca već ispitan čudesni događaj na Liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih i na Kongresu Konzultora teologa. U Stepinčevu svetost i u njegovu “potpunu nevinost”, vjerovao je i Franjin prethodnik, papa Benedikt 16. koji je neargumentovano tvrdio da je Stepinac “u teškim vremenima postao branilac Jevreja, pravoslavnih i svih progonjenih”??

U svom pomenutom izlaganju Bozanić je naglasio da je krajem juna 2014. srpski patrijarh Irinej u Beogradu uručio tadašnjem tajniku za odnose s državama u Državnom tajništvu Sv. stolice, nadbiskupu Dominiku Mambertiju, pismo za papu Franciska u kojem patrijarh iznosi prigovore u vezi sa kanonizacijom blaženika Stepinca. Budući da je iz pisma Irineja proizlazilo da Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu dovoljno jasni argumenti po kojima je “blaženi Alojzije svet”, papa Francisko je predložio da se formira radna grupa sastavljena od rimokatoličkih i pravoslavnih stručnjaka (prvenstveno istoričara) koja će zajedno preispitati sporna pitanja u vezi sa ličnošću kardinala Stepinca, kao i ratne događaje vezane uz odnose Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu “po kriterijima cjelovite istine”. SPC je u maju 2015. formirala Komisiju za dijalog sa Hrvatskom biskupskom konferencijom o Stepincu, na čelu sa ondašnjim mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, danas patrijarhom Porfirijem. (U srpskoj komisiji od istoričara bili su akademik dr Ljubodrag Dimić, dr Radmila Radić, dr Milan Koljanin i dr Nikola Žutić)
* * * * * * *
Rimska crkva nudi svoju istinu o tragičnoj prošlosti

KARDINAL BOZANIĆ je objasnio kako je sveti otac predlogom da se formira radna grupa želio da SPC upozna rimokatoličke argumente za kanonizaciju (sanktifikaciju), kako bi se ona dogodila u boljem ozračju odnosa dveju crkava, dodavši da svaka crkva ima vlastiti i autonomni sistem kanonizacije. Zatim je istakao da je važno naglasiti da SPC ne ulazi u sam proces kanonizacije Stepinca, te da se ono što je učinjeno neće više preispitivati, odnosno, da nema nikakve revizije procesa. Bozanić je potom naveo da papa Francisko nikako ne želi odustati od Stepinčeve kanonizacije jer je lično uvjeren u njegovu svetost: “Crkva u Hrvata prihvaća njegovu odluku koja otvara vremenski malo duži put do kanonizacije i traži više strpljenja i povjerenja u vodstvo Providnosti.”

Josip Bozanić je na kraju podsjetio da je “blaženi Stepinac u teškim vremenima nosio križ hrvatske nacije, a nije nailazio na razumjevanje kod desnih, a osudili su ga i lijevi”, te da je imao “smisao za primjenu načela kako pomoći onima koji su bili u životnoj opasnosti tijekom ratnih previranja”. Naglasio je da je bio odlučan u stavu da bi crkveni Koncil trebao osuditi nacionalizam “kao kugu ljudskoga roda”, ali kad je riječ o ljudskim i narodnim pravima nije se dao ni od koga natkriti u ljubavi prema svome narodu (nauštrb mržnje prema srpskom narodu – N. Ž). Bozanić je uvjeren da će Stepinčeva kanonizacija “pomoći da se bolje upozna ‘cjelovita istina iz toga tragičnog razdoblja naše povijesti”, kako bi se raskrinkali mitovi koje su proizvodile ideologije komunizma i jugoslavenstva, generirajući stalne napetosti, podjele i unutarnje neprijatelje”, pa je zato potrebno “objektivno pročitavanje međuetničkih i međukonfesionalnih odnosa na ovim prostorima” (valjda prema “objektivnoj” procjeni Rimske crkve – N. Ž).

Kardinal Bozanić u budućem razvoju odnosa sa SPC očekuje da u proces kanonizacije treba da uđe i inicijativa potekla od patrijarha Irineja koja će, po njegovoj tvrdnji, “pridonijeti boljem i širem upoznavanju istine o životu i djelu zagrebačkog nadbiskupa”, a neophodna istina “će nas osloboditi”.

* * * * * * *
Aboliranje krivice blaženog Alojzija

SRPSKI I HRVATSKI mediji su u kratkim agencijskim vijestima svojevremeno dali izjavu istovjetnog sadržaja o tome da papa ne odustaje od kanonizacije Stepinca. Beogradski mediji, s druge strane, bili su uvjereni da SPC neće prihvatiti kanonizaciju Stepinca. U medijima se naglašava da je Stepinac za jedne svetac a za druge zločinac, pa se pitaju da li se stavovi o Stepincu uopšte mogu približiti. Poznavaoci prilika u SPC navode da se stavovi dve crkve o Stepincu nikada neće približiti. Međutim, na iznenađenje srpskih vjerskih analitičara pojavljuju se “kooperativni” pojedinci koji sa “ekumenskih pozicija” nastoje sagledati cijeli problem, abolirajući u dobroj mjeri krivicu blaženog Alojzija. Tako nas episkop slavonski Jovan Ćulibrk “mentorski” upozorava, bolje reći podučava, da mi Srbi “dobro vagamo (izmerimo) svaku reč o Stepincu” zbog “lošeg iskustva sa komunističkim suđenjem” Stepincu, koje je valjda stvorilo njegovu lošu reputaciju. Zato nas Ćulibrk uvjerava da ćemo se svi složiti u procjeni da “komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu”.

Međutim, ako sudski proces ne može biti polazište za takav razgovor, zbog diktatorskog karaktera komunističkog državnog sistema, on se ne smije niti odbaciti kao jedna vrsta istorijskog (sudskog) svjedočanstva, koje se u sučeljavanju sa ozbiljnom arhivskom građom može provjeriti, revidirati, prihvatiti ili odbaciti.

NA KOMUNISTIČKOM procesu je, prema vatikanskoj procjeni ali i procjeni episkopa Jovana, Stepinac pokazao hrabrost, i taj elemenat ispovjedništva za njih je “presudan u procesu beatifikacije i kanonizacije”. No, s druge strane, protivnici kanonizacije, Stepincu prigovaraju da “istu hrabrost nije pokazao pred Pavelićem kada je trebalo osuditi i sprečiti ustaška (bolje rečeno hrvatska-N.Ž) zlodjela”.

Episkop Jovan Ćulibrk je pozdravio formiranje rimokatoličko-pravoslavne komisije koju je predložio papa Francisko, čiji je zadatak trebalo da bude rasprava o pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca. On pominje i Komisiju za dijalog između SPC i Hrvatske biskupske konferencije, na čijem čelu je sa strane SPC bio tadašnji episkop zagrebačko-ljubljanski, a danas patrijarh Porfirije. Ipak se defanzivnim predstavnicima srpskog pravoslavlja u Republici Hrvatskoj može umanjiti odgovornost za neočekivane “podaničke” izjave pred hrvatskim episkopatom i Vatikanom zbog politički motivisanog nastupa, zbog kojeg moraju vagati riječi pred ekstremizmom današnjeg izraženog neoustaštva i time izazvane bojazni da bi njihova neka prekomjerna (neodmjerena) izjava dovela u nezgodan položaj tamošnje pravoslavlje i “šaku” preostalih Srba u Hrvatskoj.

* * * * * * *

Nadbiskup se zakleo na vernost ustaškom režimu

SUD O STEPINČEVOJ odgovornosti za antisrpsku i antijugoslavensku politiku u Kraljevini Jugoslaviji, za širenje netrpeljivosti i mržnje između pravoslavnih i rimokatolika, kao i za zločine genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, treba da donesu kvalifikovani srpski istoričari uz pomoć srpskih državnih institucija, a u ime srpske javnosti, u ime žrtava srpskog, jevrejskog i romskog porijekla.

Zbornik “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poslijeratnog perioda” predstavljen je u Zagrebu krajem 2016. Tom prilikom britanski istoričar Robin Haris je zapitao zašto SPC i dalje želi da vjeruje “komunističkoj propagandi o nadbiskupu Katoličke crkve u Hrvatskoj”. Haris je procijenio da je izvor gotovo svih kleveta protiv zagrebačkog nadbiskupa kardinala Stepinca bila Komunistička partija Jugoslavije. Spomenuo je “navodno pismo” dr Prvislava Grisogona o stradanju Srba iz 1942, kada je Grisogono bio u zatvoru, karakterišući ga kao “groteskni falsifikat” koji je često korišćen i kao propaganda za vreme rata tokom devedesetih godina. Po Harisu, nadbiskup Stepinac se samo borio za svoje hrišćansko uvjerenje i njegovu pobjedu u svijetu, a protiv komunističkih “utemeljenih laži”. Stepinac je u “montiranom procesu” izazvao komuniste u govoru u svojoj odbrani, u otvorenoj konkurenciji ideja i ideologija, otvoreno se zauzevši za borbu za kršćanska uvjerenja.

ODRANIJE JE POZNAT stav Srpske pravoslavne crkve da će se pomirenje dvije crkve izvršiti kada se papa pokloni žrtvama Jasenovca. To je bio poznati stav patrijarha Pavla i većine episkopa. U tom kontekstu je trebalo da se sagleda uloga Stepinca u zločinima nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi su isticali da postoje četiri tačke oko kojih se ne slažu srpska i hrvatska strana: “Budući svetac za nas je zločinac jer je aktivno sudelovao u stvaranju NDH. Za Hrvate je on nacionalni idol koji je postavio temelje hrvatske države i izvukao je iz šinjela Jugoslavije. Mi smatramo da je crkvu politizirao jer se zakleo na vjernost i podršku Pavelićevom režimu. Mi ga smatrao ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943.godine preveo u rimokatolicizam. Hrvati taj čin smatraju dobročinstvom jer ih je tobož spasio od sigurne smrti. Jedan “ugledni vladika” je isticao da je Stepinac odgovoran i za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH jer je podsticao slanje u Jasenovac. On napominje da je politika danas važnija od istorije…
Dr Nikola Žutić