Čekaju i da im hrvatski ustavni sud odbije tužbu, pa da se obrate Strazburu
U zoru 22. avgusta 1991. Miloš Crljenica (27) iz banijskog sela Velika Kinjačka ustao je kada i njegov otac Pero. Kao i svako jutro, spremali su se na posao u Željezaru Sisak, gde su obojica bili zaposleni, Miloš u prerađivačkom pogonu za hidroispitivanje cevi, a otac kao kranovođa. Miloš je krenuo u garažu po kola, a Pero da otvori vrata na dvorišnoj kapiji. Miloš se u garaži zadržao nekolko minuta čekajući da se zagreje motor. A kad je izašao u dvorište, kroz otvorenu kapiju video je kako putem ispred njegove kapije tutnje transporteri “stodesetke” sa protivavionskim topovima “brovinzima”. Nekako istovremeno, ugledao je i oca u ležećem položaju na stepenicama ispred ulaza u kuću. Sklonio je auto i začućeno gledao što se dešava na drumu. Izbrojao je sedam transportera, za njima dvoje kola prve pomoći i na kraju kamion za popunu municije. Pucalo se iz svih transportera na sve strane. Čaura je bilo toliko da si ih mogao lopatom skupljati. Kada su protutnjali transporteri, a to je moglo potrajati oko tri minuta, pritrčao je do oca, i primetio da je pogođen u grudi sa tri metka iz “brovinga”. Pa iako nije davao znake života, stavio ga je u kola i odvezao ga u hitnu pomoć u Gradusi, gde su lekari samo konstatovali smrt.
Ljudi na transporterima bili su obučeni u SMB uniforme, a ostale oznake na ljudima i na vozilima nije ni primetio. Ali je znao da su to bili pripadnici hrvatskih “zengi”. U pohod na srpska sela krenuli su iz “ustaškog uporišta” Komareva preko Klobučaka i Blinjske Grede, Bestrme, Trnjana, odakle su ušli u deo Starog sela, pa skrenuli u Čakale i ušli u Kinjačku.
Ko zna koliko bi “zengovci” još divljali, da ih u njihovom krvavom pohodu na srpska sela nisu zaustavili meštani Brđana, koji su se, čuvši pucnjavu kroz druga sela, na brzinu organizovali i postavili uspešnu zasedu. Po asfaltu na uzbrdici pre ulaska u njihovo selo prosuli su istrošeno motorno ulje i skriveni iza buradi napunjenim peskom uzvratili paljbu. Tu su “zenge” razbijene, bilo je i na njihovoj strani mrtvih i ranjenih (hrvatski izvori govore o petoro mrtvih i 17 ranjenih), nakon čega su se razbježali.
Tom prilikom su u pomenutim srpskim selima ubijeni: Ranko Martinović (42), Nenad Pajić (40), Stevo Simić (54), Lazo Stanić (57), Ljuban Tatišić (59), Mladen Vranešević (53), Milan-Mišo Vučinić (47), Dragan Bekić (39), Dragan Biškupović (45), Željka Boinović (23), Pero Crljenica (50), Neđeljko-Neđo Čajić (45), Ratko Đekić (73), Milan Kladar (51) i Radovan Kragulj (36) a više desetina je ranjeno. Najmlađa među nasumice ubijenima je Željka Boinović, po zanimanju tekstilna radnica, koja je upucana kroz prozor u sobi u Trnjanima gđe je živjela sa bakom Dragom i đedom Milošem Vraneševićem.
Srbi su pokupili svoje mrtve. U kući ubijenog Dragana Bekića našlo se 12 tijela iz Kinjačke i okolnih sela, gđe im je održano zajedničko opijelo. Zajedno su ih i sahranili na mjesnom groblju, sve nekako na brzinu i u strahu od mogućeg povratka “zengovaca” i “mupovaca”. Ostala trojica su sahranjeni u svojim selima.
Poslije ovoga događaja Miloš Crljenica i ostali mještani iz pomenutih srpskih sela više nisu odlazili na posao u Sisak, već su organizovali odbranu svojih sela i kuća, a uskoro su formirali i opštinu koju su nazvali Caprag, po području na kojem se nalaze pomenuta sela, sa sjedištem u Gradusi, koja je bila u sastavu RSK sve do avgusta 1995. kada ih je “oduvala” hrvatska “Oluja”.
U junu 2006. Miloš Crljenica i druge porodice ubijenih Srba, preko punomoćnika zagrebačkog advokata Luke Šuška, podnijeli su krivičnu prijavu protiv “zengovaca”: Ivice Kovačića, Vlade Celčića, Krune Vlašića i Milana Šubića zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koju je u decembru iste godine Županijsko državno tužilaštvo u Sisku odbacilo uz obrazloženje da je “područje na kojem je došlo do štetnog događaja bilo zahvaćeno raznim oblicima ratnog djelovanja, da je bilo pucnjave, da je u selima bila organizovana “seoska straža”, da su ta sela već bila privremeno okupirana i nalazila se u tzv. SAO Krajini.
Tužbu porodice Crljenica za naknadu štete hrvatski sudovi su odbili zbog zastare i nedostatka dokaza o učešću pripadnika HV u štetnom događaju, s tim da su oni hrvatskoj državi dužni naknaditi parnične troškove u iznosu od 54.150 kuna (preko 7.000 evra). Čekaju i da im hrvatski ustavni sud odbije tužbu pa da se obrate i Evropskom sudu u Strazburu. Ništa bolje nisu prošle ni ostale porodice ubijenih Srba u capraškim selima.
Miloš još ne gube nadu da će pravda za ubistvo i njegovog oca i ostalih Capražana barem delimično biti zadovoljena makar i sa 24 godine zakašnjenja.
