Supruga su mi toliko udarali da je krvi, rekli su mi, bilo i po zidu i po zemlji – ispričala je Anđa Miočinović. Dugo će vremena proći prije nego sazna da joj je suprug Dragan nasmrt pretučen i bačen u Savu. Zbivalo se to u rujnu 1991. u Sisku i Petrinji, a o svemu je progovorila jučer na Županijskom sudu u Osijeku, gdje se Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku sudi za ratni zločin u Sisku.
- Problema smo imali i prije nego se zaratilo. Desetogodišnjeg su mi sina tukla starija djeca u školi, psovala su mu majku srpsku, pišao je krv. Šutio je, saznala sam to tek od djece iz susjedstva – kazala je. Živjela je, nastavila je, u strahu. Noću je slušala pucnjeve, spavala po tuđim kućama, a ujutro se vraćala, ne znajući što će zateći. Radila je u Željezari Sisak, a suprug je, istaknula je, bio “civilno lice zaposleno u JNA kao mehaničar”. Imaju dvoje djece.
- Htjela sam se odmoriti od svega pa sam se s djecom zaputila ocu u Dvor, ali nismo stigli, svugdje su nas zaustavljali. Smjestili smo se u jednom selu. Dragan je preko šume došao u posjet, ali se vratio jer je želio raditi i steći mirovinu. Mlađi je sin plakao, htio je biti s ocem – prisjetila se. Vidjela ga je toga 27. kolovoza 1991. posljednji put.
Policija je, prema optužnici, zaustavljala vojno vozilo za razvoz hrane 2. rujna u Petrinji. Na njih je tada, piše nadalje, otvorena vatra, no uspjeli su svladati i razoružati pripadnike JNA Dragana Miočinovića, Gorana Nikolića i Dejana Đorđevića. Odveli su ih u PU Sisak. Dvojica, trojica pripadnika pričuvnog sastava policije u crnim odorama prisiljavali su Miočinovića, tereti se, da prizna kako je glavni za topove i tenkove u vojarni u Petrinji. Tukli su ga i udarali mu glavom o zid dok raskrvaren nije pao na pod. Besvjesnog, iznijeli su ga van, uz riječi “Daj da bacimo đubre u rijeku”. Tijelo je nađeno gotovo dva mjeseca kasnije na obali Save.
- Mom je ocu kum javio istinu o Draganu, ali se on skrivao u šupu i plakao da djeca i ja ne saznamo. Godinu dana sam ga tražila. Tek sam 15 godina kasnije našla kosti, rekli su mi da je njegov leš prvi isplivao iz Save – izjavila je. Udovica živi danas u Srbiji.
- Stanujem u podrumu, od vojske ništa nisam dobila. Suprug je bio divan čovjek. Nismo nikoga mrzili. Srpkinja sam, a nazvala sam sina Krešimir – kazala je.
Obrana je na suđenju istaknula kako su vojnici Nikolić i Đorđević pravomoćno osuđeni za oružanu pobunu. Raspisana je, navodno, i tjeralica.
- I protiv mog muža postoji tjeralica, a mrtav je – ustvrdila je udovica.
Povezani tekstovi
