D.I.C. Veritas

Večernji list, 18.05.2019, Osuđeni na 92 godine zatvora. Dvojicu zarobljenika zaklali, dvojicu žive zapalili

Njih petorica teretila su se za jedan od najgrozomornijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Teretilo ih se da su u rujnu 1991. u Dubici, nakon premlaćivanja zaklali zarobljenog hrvatskog civila i vojnika, te da su dvojicu ranjenika žive zapalili. Sada su, u odsutnosti, na zagrebačkom Županijskom sudu ukupno nepravomoćno osuđeni na 92 godine zatvora.

Riječ je o Đorđu Ratkoviću (50), Đuri Jeriniću (50), Stevi Radunoviću (55), Veljku Radunoviću (85) i Miloradu Šarcu (65). Prva četvorica nepravomoćno su osuđena na po 18 godina zatvora svaki, dok je Šarac dobio 20 godina zatvora, što je maksimalna kazana zatvora prema zakonu koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela. Presudu je donijelo vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod presjedanjem sutkinje Tanje Pavelin. Prema optužnici teretili su se da 15. rujna 1991. kao pripadnici Teritorijalne obrane u Dubici zarobili Željka Abazu, pripadnika hrvatskih oružanih snaga te civile Antuna Kneževića, Josipa Josipovića i Miću Čorića.

Tamo su ih prvo natjerali da pjevaju četničke pjesme, tjerali su ih da trče u krug te su ih nogama, željeznim i drvenim palicama tukli do iznemoglosti. Kada su zarobljenici pali na tlo, sada pokojni Milan Petrović pucao je u Kneževića i Abazu, a zatim im je prerezao grkljan. Optuženici su potom naredili Josipoviću i Čoriću da mrtve prijatelje natovare na traktorsku prikolicu i legnu na njih. V. Radunović i Šarac odvezli su ih do mosta na rijeci Uni te tijela bacili u rijeku, dok su Josipovića i Čorića vratili u prostorije Poljoprivredne zadruge. Šarac se tereti i da je neutvrđenog dana u rujnu 1991. zarobljene hrvatske civile Josipa Flekača i Marka Flekača, koji su bili ranjeni, izveo ispred ambulante, gdje ih je vezao žicom, pretukao, a zatim na njih nabacio automobilske gume i žive zapalio.

Optuženici su saslušani zamolbenim putem i u svojima obranama negirali su krivnju. Ratković je tvrdio da je bio mobiliziran, da je čuo kako je ubijen njegov profesor Ante Knežević, no nijekao je da ubojstva i premlaćivanja imaju veze s njim. Jerinić je tvrdio da nije znao za mjesta na kojima su se držali zarobljeni ljudi, a Šarac je tvrdio da se bavio uzgojem bikova, te da je prvi poziv za mobilizaciju dobio 1992. Tvrdio je i da je u Dubici prvi put bio 1992., te da nema nikakvih saznanja o onome što se tamo prije događalo.

No njihovim obranama sud nije vjerovao, jer su bile kontradiktorne iskazima svjedoka. Josipović, koji je preživio tu torturu, detaljno je pričao kako su ih optuženici tjerali da trče u krug i pjevaju dok su ih oni tukli. – Zarobljen sam 15. rujna, a tada je 10-12 osoba išlo od kuće do kuće te je tjeralo mlađe muškarce, Hrvate, iz kuća. Imali su uperene puške u nas, a rekao bih da se radilo o četnicima.

Dok smo bili zarobljeni, odvođeni smo na prisilni rad, a preko noći su nas tukli i gazili. Te noći kada su ubijeni Kovačević i Abaza, prije no što su nas izveli van, obili su katanac. Izveli su nas iz prostorije u kojoj smo spavali na betonu, te su nas četiri, pet sat tukli rukama, nogama, štangama. Pucali su u zrak, a jedan je hitac u nogu pogodio Abazu. Kada bi pali u nesvijest, polijevali su nas vodom da dođemo sebi. U jednom trenutku Knežević je umjesto “Marš na Drinu” počeo pjevati “Ustani bane” i “Lijepa naša”. S njim je počeo pjevati i Abaza. Prišli su im Šarac i Petrović te su im mačom za rezanje živice prerezali vratove – ispričao je Josipović.

Kazao je da su zatim njega i Čorića natjerali da mrtva tijela stave na traktor i legnu na njih, nakon čega su ih odvezli do Une te tijela bacili u rijeku. Ispričao je i da je od stražara čuo kako su Flekače žive zapalili, dok je Čorić posvjedočio kako je čuo da su Flekači živi zapaljeni iz osvete jer je unuk jednog od njih bio pripadnik MUP-a.

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.