D.I.C. Veritas

Večernji list, 25.06.2016., Cijeli svijet je bio protiv Hrvatske i Slovenije

Nastupili su najteži trenuci i trebalo je preživjeti i izdržati do siječnja 1992., kad je Hrvatska napokon i međunarodno priznata

Godinu dana nakon što je HDZ Franje Tuđmana pobijedio na izborima državni je vrh odlučio kako je došlo vrijeme da se učini korak dalje. Donesena je odluka o raspisivanju referenduma o državnoj samostalnosti Hrvatske, koji je i proveden 19. svibnja 1991. i na kojemu je više od 93 posto građana glasalo za suverenu i samostalnu državu. Nakon toga više nije bilo povratka.

U međunarodnoj je zajednici prevladao strah od raspada Jugoslavije, pa je 1. lipnja 1991. predsjedatelj tada još Europske zajednice (EZ) Jacques Poos poručio da bi cjepkanje Jugoslavije bio anakronizam i da EZ buduću Jugoslaviju vidi kao savez država koji nastaje na demokratski način. Taj savez država i jest bila opcija koja se još uvijek spominjala kao minimalistički zahtjev i u Hrvatskoj i u Sloveniji (obje su republike tada bile u savezu). No, Hrvatski je sabor ni dva tjedna poslije referenduma donio Zaključke o pripremi državnopravnih odluka radi ostvarenja pune državne suverenosti i samostalnosti RH. Predsjednik Sabora Žarko Domljan osnovao je Radnu skupinu koju je vodio Vladimir Šeks, a članovi su bili Ivan Vekić, Luka Bebić, Šime Đodan, Hrvoje Kačić, Ivan Matija i Ivan Milas te, kao tajnik, Ljubomir Valković.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „1991. Moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat” u izdanju Večernjeg lista, Vladimir Šeks objašnjava kako je tekao put k razlazu od SFRJ. U Beogradu je sve obavijestio da će RH ubrzati postupak razdruživanja i ući u dogovor o novom savezu republika-država. A ako se o tome ne postigne dogovor, slijedi razlaz. Hrvatska organizira tzv. permanentno zasjedanje Sabora, od 18. do 25. lipnja, i tu bivaju udareni temelji novovjeke hrvatske države.

Sukob HDZ-a i SDP-a

Tuđman na početku obavještava zastupnike (tada je Sabor bio trodomni) da sporazum o savezu suverenih država nije postignut, pa se ide na donošenje potrebnih dokumenata za razdruživanje i potpuno osamostaljenje RH. Odmah se sukobljavaju HDZ i SDP, jer se SDP zalagao za to da se u tekstu odluka nakon spomena potpunog osamostaljivanja i razdruživanja obvezno unese i tekst „i udružuje s drugim republikama u savez suverenih republika”. Na taj prijedlog SDP-a, piše Šeks, burno su reagirali zastupnici HDZ-a Vice Vukojević i Ivan Milas. Milas je rekao da „na ovakav dnevni red čekamo već preko 70 godina”. Vekić je predložio kompromis; da se u tekst doda „te o mogućem udruživanju s drugim republikama u savez suverenih država”.

Šeks pak obrazlaže da se u SFRJ grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica i da republike SFRJ nisu postigle sporazum koji bi omogućio preustrojstvo federalne savezne države u savez suverenih republika. I tako se stvorila podloga za optuživanje SDP-a da je 25. lipnja 1991. bio protiv hrvatske državne samostalnosti i suverenosti, što se i danas rado rabi u sukobima HDZ-a i SDP-a.

Ivica Račan pokušao je još pledirati za savez suverenih republika jer je to „onaj oblik rješavanja jugoslavenske državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv, a u interesu je hrvatskog naroda i državni interes RH”. Radi povijesne točnosti – jer SDP uistinu nije glasao za Odluku o razdruživanju i velika većina njih jest napustila sabornicu, ali nije bio protiv hrvatske samostalnosti – treba citirati Račanove riječi: „Dakle, mi podržavamo i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti RH, ali nezadovoljni smo što time nije Ustavnom odlukom izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja s drugim republikama, koje i ako to žele. Zbog toga ćemo glasovati protiv ove odluke.” Za razliku od Odluke, SDP je, pak glasao za Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne RH, u kojoj je stajalo da RH „poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država”.

SAD: ograničena autonomija

Međunarodna je zajednica, u tijeku zasjedanja Sabora, pokušavala promijeniti stvari. Šef KGB-a general Krjučkov u beogradskoj Politici izlaže stav sovjetskog vodstva „da bi u interesu svih naroda Jugoslavija trebala ostati jedinstvena”. U to vrijeme u KGB-u je radio i Vladimir Putin, koji će prošle godine usporediti pritisak Zapada na Rusiju u vezi s agresijom Rusije na Ukrajinu i anektiranje Krima sa situacijom u Jugoslaviji 1990-ih upozoravajući kako Rusija neće dopustiti Zapadu da djeluje onako kako je 1990-ih djelovao na razbijanju Jugoslavije.

Amerikanci su istog dana poslali poruku da je SAD spreman podržati ograničenu autonomiju šest jugoslavenskih republika. Secesiji RH i Slovenije osobito se protivio MVP Italije Gianni De Michelis i zaprijetio da „svijet neće dopustiti nasilno stvaranje novih država u Europi i svaki će secesionizam biti kažnjen”. No, austrijski dnevnik Salzburger Nachrichten odmah piše da je „pokušaj talijanskog ministra De Michelisa da uime EZ-a i kreditom od 4 do 5 milijardi dolara spriječi raspad te države zakasnjeli pokušaj jer je njezini narodi više ne žele”.

Njemačka ipak misli drukčije i Bundestag 18. lipnja prihvaća nacrt Deklaracije o Jugoslaviji u kojoj se naglašava pravo jugoslavenskih naroda da sami odluče o budućem ustrojstvu zemlje.

Šest dana prije nego što je u Zagrebu izglasana Odluka o osamostaljenju, u Beograd dolazi Baker sa stavom da „SAD neće priznati nikakav unilateralni akt od bilo koje jugoslavenske republike”. Baker je u dva dana razgovarao sa svim predsjednicima republika, no otišao je zabrinut. Pokazat će se, došao je prekasno.

Dan prije ustavne odluke o samostalnosti RH (i Slovenije) Miloševiće i Veljko Kadijević pokreću raspoređivanje vojske na novim (srpskim) granicama Jugoslavije.

Savezni premijer, Hrvat Ante Marković, zauzima stav da se odnosi Hrvata i Srba u RH tamo i trebaju rješavati, no istodobno upozorava da se do konačnog dogovora o budućem uređenju odnosa u jugoslavenskoj zajednici „neće dopustiti pokušaji prekrajanja Jugoslavije niti njezinih dijelova, kao ni promjene unutrašnjih i vanjskih granica zemlje”.

Upozorava da bi odcjepljenje vodilo nasilnom rješavanju jugoslavenske krize. No taj jugoslavenski federalizam bio je već nepovratno oštećen brisanjem pokrajina. I savezni ministar vanjskih poslova Budimir Lončar težnje Hrvatske i Slovenije naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu.

Nakon što je Sabor donio povijesne odluke, javnosti se obratio i Tuđman. Govorio je kako su neprihvatljive prijetnje da će zbog ovoga izbiti rat te da „upravo ovakva Jugoslavija kakva jest, od samog svojeg nastanka… pa i do danas, nije nikakav čimbenik stabilnosti mira ni na svojem tlu ni u ovom dijelu Europe”. Na kraju je poručio da „s neskrivenim zadovoljstvom i ponosom, obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske da se današnjim danom RH proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i sve parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskog naroda, čin slobode, kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta”.

Euforija u Hrvatskoj

U sabornici, ispred Sabora i na ulicama Zagreba i šire nastala je euforija, a sjednicu je završio predsjednik Sabora Žarko Domljan riječima: „Rođena je nova država Hrvatska, neka joj je dug i sretan život!” Premijer A. Marković reagira trenutno i dopušta pokret vojske radi vraćanja kontrole nad vanjskim granicma.

U Hrvatskoj se počinje širiti oružana pobuna, a Srbija prijeti da će poduzeti mjere zaštite srpskog naroda u svim dijelovima Jugoslavije. Počinje tzv. operetni rat u Sloveniji, ali i on mijenja stav nekih u međunarodnoj zajednici. Njemački kancelar Helmut Kohl 29. lipnja izjavljuje kako se „jedinstvena Jugoslavija ne može održati silom”.

Rat u Sloveniji brzo je završio. Mogao je početi onaj dugo planirani – protiv Hrvatske i Hrvata. Na Brijunima je još dogovorena tromjesečna odgoda primjene odluke o odcjepljenju. Dan prije isteka moratorija, 7. listopada 1991. zrakoplovi JNA raketama i vođenim bombama gađaju Banske dvore, a Tuđman, A. Marković, Gojko Šušak i Stipe Mesić čudom preživljavaju atentat. Sutradan, 8. listopada, Sabor jednoglasno donosi Odluku o raskidu svih državnopravnih veza RH sa SFRJ. No Hrvatska je napadnuta dok je bila vojno najslabija. Nastupili su najteži trenuci i trebalo je preživjeti i izdržati do siječnja 1992., kad je RH napokon i međunarodno priznata.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.