Piše: Savo Štrbac
Nedavno je nadležno upravno telo Šibensko-kninske županije i po drugi put, u ponovljenom postupku, odbilo zahtev Veljka Šolaje (1966) iz Oćestova za priznavanje statusa člana porodice civilne osobe poginule u „domovinskom” ratu.
Iza ove šture administrativne formulacije krije se ubistvo Veljkovog oca Save u avgustu 1995. u njegovoj kući u Oćestovu, koje je tada pripadalo opštini Knin, a o ovom događaju izveštavale su i raspravljale mnoge humanitarne organizacije, kao i hrvatski i međunarodni sudovi.
Pred Županijskim sudom u Zadru vođen je krivični postupak protiv Nikole Rašića, Zvonimira Lasana-Zorobabela i Ivana Jakovljevića da su „dana 20. avgusta 1995. oko 17.30 sati u Oćestovu kod Knina, nakon što je u prepodnevnim satima Z. Lasan-Zorobabel metkom iz automatske puške usmrtio u zaseoku Ćakići, u njegovoj kući Janka Ćakića starog 60 godina, prilikom obilaženja kuća pripadnika srpske nacionalne manjine, u automobilu kojim je upravljao Jakovljević, iz kojih su odnosili sve vredne stvari, u kuću Save Šolaje, Srbina starog 70 godina, invalida koji se kretao pomoću štaka i koji se nakon ’Oluje’ vratio živeti u svoju kuću, do koje je i u koju je prethodnih dana Jakovljević zajedno s nekim drugim osobama iz Vodica dolazio u dva navrata, najpre ubacili aktiviranu ručnu bombu, te kada se nakon eksplozije bombe ovaj pojavio na prozoru kuće, Rašić u njega ispalio kraći rafal i usmrtio ga, nakon čega su kuću zajedno s njegovim telom zapalili”.
U istom predmetu sudilo se pomenutoj trojci u proširenom sastavu i za ubistva dvadesetak srpskih civila u obližnjim selima – Kistanjama, Zrmanji, Gošiću i Varivodama – a sva su kvalifikovana kao ubistva iz koristoljublja.
Optuženi Rašić naveo je u svoju odbranu da su njih trojica, kao pripadnici hrvatske vojske, po naredbi pretpostavljenog krenuli u Srb, ali im se civilno vozilo pokvarilo u Oćestovu, zbog čega su on i Lasan trčali u obližnju kuću da se sklone od kiše, dok je Jakovljević ostao kod automobila. U trenutku kada su ušli u nezaključanu kuću u hodniku je eksplodirala ručna bomba, pri čemu je Lasan zadobio višestruke povrede, dok je on bio lakše ranjen. Pošto u toj kući nikoga nije video, pitao je Lasana da li je to njemu ispala bomba, našto mu Lasan odgovara da ne zna. Izvukao je Lasana do kola, a on se ponovo vraćao prema kući u kojoj su ranjeni u nameri da ispita kako je došlo do eksplozije. Posumnjavši da je ipak neko iz kuće na njih bacio bombu, preventivno u tu kuću ubacuje bombu, za koju ne zna da li je eksplodirala. Tada su se grilje na jednom prozoru kuće otvorile i na njima se pojavio jedan muškarac, u koga je iz svoje puške ispalio rafal i usmrtio ga.
Sud je poverovao Rašiću i presudom broj K-9/96. od 27. maja 1997, koju je potvrdio i Vrhovni sud RH, svu trojicu oslobodio optužbe, Lasana i Jakovljevića jer „nemaju nikakvog udela u usmrćenju oštećenog Šolaje”, a Rašića jer je postupao u tzv. putativnoj (prividnoj) nužnoj odbrani.
I to uprkos činjenicama da je ista grupa, u različitim sastavima, koristila isti modus operandi – ubace bombu u napuštenu srpsku kuću, pucaju u sve što se kreće, opljačkaju sve vredne stvari i zapale je. Pred njima su srpska starčad bila manja od makova zrna.
Presudu je, kao predsednik veća, potpisao sudija Milan Petričić, s kojim sam pre rata često bio u istim i pretresnim i žalbenim većima i koji je slovio za dobrog krivičara, što se ne bi baš moglo zaključiti na osnovu pomenute konstrukcije o „putativnoj nužnoj odbrani”.
Haški tribunal u presudi u predmetu „Gotovina i dr.” (IT-06-90-T 255 15) u vezi s ubistvom Save Šolaje, uz konstataciju da su u Oćestovu, prema popisu stanovništva iz 1991, od ukupno 351 stanovnika, 348 bili Srbi, kao relevantne dokaze uzima svedočenje Marije Tereze Mauro, službenice UN i članice HRAT-a (UN Akcioni tim za ljudska prava) u sektoru Jug (T. 436-437):
„HRAT je u svojem izveštaju naveo da su ga prilikom obilaska jednog sela u opštini Knin između 29. septembra i 1. oktobra 1995. seljani obavestili da je otprilike 15. avgusta 1995. jedan vojnik HV-a bacio jednog invalida u kolicima u njegovu kuću koja je gorela, te da je taj čovek unutra izgoreo i da je nekoliko nedelja pre te posete HRAT-a njegova kći došla po njegove posmrtne ostatke… Izgoreli leš Save Šolaje, rođenog 25. avgusta 1924, kojem je dodeljen identifikacioni broj 588, pronađen je 2. septembra 1995. u porodičnoj kući u selu Oćestovo, u opštini Knin, identifikovan od strane Zlate Hodak iz Oćestova i pokopan na gradskom groblju u Kninu.”
Raspravno veće Haškog tribunala, spominjući presudu hrvatskog pravosuđa u predmetu K-9/96, konstatuje da je „na dan kada je Šolaja ubijen, Rašić bio pripadnik 15. domobranske pukovnije HV-a i da je Sava Šolaja bio srpske nacionalnosti (T. 2191).
Na ovaj način pretresno veće Haškog tribunala za ubistvo Save Šolaje, po komandnoj odgovornosti, bez obzira na oslobađajuću presudu zadarskog suda, proglašava odgovornim hrvatskog generala Antu Gotovinu, koga je i osudilo na 24 godine zatvora, koje utvrđenje nije osporilo ni žalbeno veće tog suda, iako ga je oslobodilo optužbe zbog „pravila 200 metara”.
A šta kaže zakon, po kojem je odbijen zahtev Savinog sina Veljka?
O tome ko i kakva prava ima po hrvatskom Zakonu o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, već sam pisao na ovim stranicama (politika.rs/sr/clanak/489939/pogledi/hrvatski-zakon-o-ratnim-civilnim-zrtvama), a za potrebe ovog teksta ponoviću deo koji govori ko po čl. 5. ne može da ostvari prava utvrđena tim zakonom.
To su „pripadnici, pomagači ili saradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih jedinica, koji su sudelovali u oružanoj agresiji na RH i svi koji su na bilo koji drugi način pomagali neprijatelju, kao ni članovi njihovih porodica po osnovu njihova stradavanja, i osobe koje su osuđene pravosnažnom sudskom presudom za krivična dela protiv RH, odnosno za krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava počinjena za vreme odbrane suvereniteta RH”.
Po Pravilniku o načinu ostvarivanja statusa i prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, prvostepeni organ je obavezan da celokupni spis dostavi komisiji pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, imenovanoj od strane ministra, koja, nakon što od nadležnih tela pribavi podatke o podnosiocu zahteva i stradaloj civilnoj osobi radi utvrđivanja eventualnih zapreka iz čl. 5, spis sa svojim mišljenjem vraća prvostepenom upravnom organu na dalji postupak.
U konkretnom slučaju, i u ponovljenom postupku, komisija je pribavila podatke od „nadležnih tela” za imenovanog, čiji je sadržaj označen „poverljivo” i „ograničeno” , koji „nedvosmisleno upućuju na postojanje zapreke iz čl. 5, s tim da razlozi za takvo mišljenje nisu navedeni, jer bi njihovo otkrivanje nanelo „nepopravljivu štetu nacionalnoj sigurnosti i vitalnim interesima RH”, uz napomenu da će pristup tim podacima državni dužnosnici, na njihov zahtev, dobiti na uvid, ali ne i podnosilac zahteva, iako mu se mišljenje predočava radi izjašnjenja.
Nadležni referent je pozvao podnosioca zahteva, koji na neobrazloženo negativno mišljenje izjavljuje: „Ne bi smelo biti zapreka, jer se zna kako i na koji način je njegov otac umro, i da je bio invalid, i da je kuća u kojoj je stanovao zapaljena, u kojoj je i on izgoreo, te da je pronađena samo jedna kost, koju je policija odnela na groblje u Knin, gde je sahranjen.”
A što se tiče neklasifikovanog mišljenja komisije da je podnosilac zahteva „tokom domovinskog rata evidentiran kao pripadnik tzv. vojske Republike Srpske Krajine 75. motorizovane brigade pod rednim brojem: 3483, čin vojnik, VES 11204, jedinica 1. hab 105”, što takođe prestavlja zapreku iz čl. 5. za priznanje statusa civilne žrtve rata, podnosilac zahteva ga ponovo osporava tvrdnjom da se ti podaci odnose na drugog čoveka sa istim imenom i prezimenom, koji je poginuo 26. juna 1992, što dokazuje i svojim prisustvom pred postupajućim referentom, koji sve to i konstatuje. Ali šta to znači kad ministrova komisija tvrdi drugačije?!
A taj ministar „branitelja”, koji je i potpredsednik hrvatske Vlade, Tomo Medved, do sada je mnogo puta ponovio da su u zakonu „na poseban način postavljene zapreke da zakon ne mogu konzumirati osobe koje su sudelovale u agresiji na Hrvatsku te stoga ne postoji nikakva bojazan da će neko od pripadnika neprijateljskih formacija, te njihovih saradnika i pomagača ili osoba koje su na bilo koji način pomagale u agresiji, koristiti taj zakon”. A ministrova se ne poriče.
Politika, 19.05.2026, digitalno izdanje
