D.I.C. Veritas

DIC Veritas, 07.11.2018, Savo Štrbac: Slučaj „Voćin“

Iako je u proteklom oktobru pred hrvatskim specijalizovanim  sudovima za ratne zločine, u ukupno 15 predmeta, što u odsutnosti što u prisutnosti,  izvedeno 74 optuženika srpske nacionalnosti, samo jedan predmet je došao u fokus medija u regionu. U pitanju je slučaj kolokvijalno nazvan “Voćin”, u kojem je 16. oktobra pred optužno veće Županijskog suda u Zagrebu razmatrana optužnica protiv 29  pripadnika TO sa područja Podravske Slatine  za navodne zločine počinjene 1991. godine na području Voćina, Huma i Hraskovića, koja nije potvrđena. Kao osnovni razlog za nepotvrđivanje optužnice, hrvatski mediji navode propust nadležnog tužilaštva što ista nije dostavljena optuženima koji žive na poznatim adresama, uglavnom u Srbiji, dok mediji u Srbiji zasluge pripisuju angažmanu  advokata iz Srbije u svojstvu “prijatelja suda” te činjenici da na ročište u sudnici niko od optuženih nije prisustvovao osim njihovih branilaca po službenoj dužnosti i “prijatelja suda”.

Ovakva različita medijska tumačenja slučaja “Voćin” kod izbeglica sa područja Hrvatske, posebno sa područja Podravine, izazivaju zabrinutost i uznemirenost zbog čega traže objačnjenja od Veritasa. O čemu se zapravo radi?

Istraga za događaje u Voćinu i okolnim selima pokrenuta je još 1991. koja je godinu dana kasnije rezultirala podizanjem optužnice od strane bjelovarskog tužilaštva  protiv 55 osoba svi sa “nepoznatim mjestom boravka i u bijegu”, što je pravno omogućilo tada nadležnom sudu u Bjelovaru da je preko oglasne ploče “dostavi” optuženima.

Kada je, nakon određivanja specijalizovanih sudova za ratne zločine (županijski sudovi u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu) ovaj predmet ustupljen Zagrebu (2011), vanpretresno veće zagrebačkog županijskog suda, odlučuje da se, zbog velikog broja optuženih, predmet   razdvoji u  2 manja: na jednom je ostalo 32 optuženika (zločini u mjestima Voćin, Hum i Hrasković)  a na drugom 24 (zločini u mjestima Četekovac, Balinci, Čojlug, Mikleuš). U skladu sa tom odlukom,  zagrebačko tužilaštvo “uređuje” dvije nove optužnice iz kojih izbacuje imena petorice ranije optuženih za koje su u međuvremenu utvrdili da su umrli, dok se dvojica pojavljuju na obe optužnice, tako da je na prvoj optužnici ostalo 29 a na drugoj 22 optužena. Novina u novim u odnosu na raniju optužnicu su poznate adrese  skoro svih optuženika, od kojih većina ima prebivalište u Srbiji.

U prvom predmetu sednica optužnog veća je održana 16. a u drugom 26. oktobra i ni jedna nije potvrđena. Inače,  sednice optužnog veća nisu javne i mogu im prisustvovati samo pozvane osobe (tužioci, optuženi, branioci i oštećeni), s tim da se sednica može održati i u odsutnosti uredno pozvanih učesnika.

Pošto hrvatsko krivično zakonodavstvo ne poznaje termin “prijatelj suda”, to na sednicu optužnog veća nisu ni pozvani  niti su mu prisustvovali ljudi koji se nazivaju tim imenom (bili su u zgradi suda ali ne i na sednici).

Optužno veće može da obustavi postupak, da optužnicu vrati na doradu ili da je potvrdi. U oba pomenuta predmeta jedino je izvesno da optužnice nisu potvrđene (da jesu to bi bilo objavljeno na samoj sednici). U ostalim slučajevima, odluka se ne objavljuje odmah već se strankama dostavlja u pisanoj formi. Dakle, u vreme kada pišem ovaj tekst (5. oktobar) još niko ne zna kakvu će odluku doneti optužno veće, a ono što je objavljeno su proizvoljna tumačenja pojedinih advokata ili novinara.

Meni je logično i na zakonu osnovano tumačenje da optužnice nisu potvrđene iz razloga što optuženima s poznatim adresama trenutnog prebivališta optužnice nisu dostavljene, odnosno što im nije data mogućnost da u istrazi iznesu svoju odbranu.

Prema važećem hrvatskom zakonu suđenja se sprovode i u odsustvu optuženih (u oktobru je u Splitu  nepravosnažno osuđen admiral JNA S. Rajčević a optužno veće osječkog suda ocenjivalo je optužnica protiv gen. JNA A. Vasiljevića). A prema sporazumu  tužilaštava Srbije i Hrvatske iz 2006.  moguće je da se, po ustupanju dokaza, suđenje održi i pred sudom  države u kojoj optuženi ima prebivalište. Inače, Srbija prema svojim pozitivnim propisima, uključujući i međudržavne sporazume, Hrvatskoj ne izručje (za sada) svoje državljane zbog ratnih zločina.

Smatram da bi bilo mnogo korisnije da vlast, struka i mediji  u Srbiji kontinuirano prate i ostala  suđenja za ratne zločine pred hrvatskim pravosuđem, pred kojim je, prema izveštaju hrvatskog državnog tužilaštva,  procesuirano 3.556 osoba, od kojih se u “aktivnom statusu” (pod istragom, optužbom i pravosnažno osuđeni), prema službenom spisku iz aprila ove godine, nalazi 1.396 osoba, uglavnom pripadnika bivših SVK i JNA, a današnjih državljana Republike Srbije, s tedencijom da će ti brojevi rasti i narednih godina.

 

5. novembra 2018.

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.