Nedavno su (ne)poznati počinitelji crvenim grafitima išarali Pavelićevu porodičnu grobnicu na privatnom groblju u Madridu. Na grobnici, u kojoj su pored “poglavnika” sahranjeni i njegova supruga Mara, sin Velimir i kćer Višnja, iscrtani su komunistički simboli: srp, čekić i zvijezda petokraka, uz ispisanu skraćenicu SKOJ na ćirilici.
Povodom ovog slučaja oglasio se odbor koji se brine o ostavštini Višnje Pavelić: “Osuđujemo ovaj vandalski čin. Svaka mrtva osoba ima pravo na označeno grobno mjesto, a živa na odavanje počasti svojim mrtvima. Neokomunistički izgrednici su grafitima oskrnavili i oštetili grobnicu i tako podsjetili na skrnavljenja i rušenja hrvatskih grobova i mnogih grobalja u djelovima Hrvatske i BiH nakon uspostave njihove Jugoslavije”. 
Skojevci su se oglasili na svojoj fejsbuk stranici: “Grob zlikovca Ante Pavelića dobio je novi izgled. Prema međunarodnom pravu, fašistima i nacistima su nakon egzekucija bila spaljivana tela kako njihovi grobovi ne bi postali mesta okupljanja njihovih sledbenika. Nažalost, slučaj sa izdajnikom i zlikovcem Pavelićem nije takav. On je danas stecište okupljanja najreakcionarnijih elemenata iz Hrvatske. Danas usled tenzija na Balkanu zapadni imperijalisti žele čak da presele njegov grob u zemlju rođenja, u BiH, kako bi na taj način isprovocirali sve žrtve ustaškog terora i izazvali nove tenzije na Balkanu. Naša organizacija će pokrenuti kampanju sa svojim sestrinskim organizacijama u Španiji da se Pavelićev grob uništi!”
Dva dana kasnije pojavili su se crni grafiti u Spomen-parku streljanim antifašistima u Drugom svjetskom ratu na šibenskom Šubićevcu u obliku ušatog slova “U” i kukastih krstova (svastika) ispisanih naopako te natpisom na glavnom zidu “Ovo za Madrid”.
Vjerovatno je u pravu “Višnjin odbor” kad prigovara rušenju ustaških spomenika po završetku Drugog svjetskog rata, jer živeći u Hrvatskoj do devedesetih prošlog vijeka, nisam viđao takve spomenike. Ali sam viđao partizanske i antifašističke, posvuda. A onda su i oni ratnih devedesetih nestali. Po zvaničnoj hrvatskoj statistici porušeno ih je preko tri hiljade.
Onaj na Šubićevcu u Šibeniku je jedan od rjetkih koji je ostao čitav. Na jednom od tri oskrnavljena spomen-kamena uklesane su riječi: “Ako si zastao, daleki, neznani, druže i pogled ti slučajno na ovo mjesto pao, kamen i zemlja šaptat će poruku: za tvoje proljeće život sam dao!” Ispod tih riječi uklesana su imena žrtava: Kresović Lazo Vujin, Kresović Stanko Spasin, Letunica Stevan Lazin, Mandić Jovan Todorov, Mandić Milan Stevanov, Matijević Miloš Savin, Mijalica Đuro Jovin, Mijalica Stevan Ilijin, Mišković Luka Vidov, Tomašević Obrad Savin. Streljani od talijanskih fašista 1942, a spomen – kamen postavljen je 1978. Dalmatinci po imenima nepogrešivo znaju da su sve žrtve sa ovog spomen-kamena Srbi. Sada su njihova imena prekrivena naopakom crnom svastikom. I druga dva spmen-kamena, sa imenima žrtava hrvatske nacionalnosti, takođe su oskrnavljena ustaškim i nacističkim simbolima. Poruka ispisana na glavnom zidu ne ostavlja dilemu zbog čega je to urađeno.
Svo vrijeme rata devedesetih bavio sam se razmjenama tijela poginulih između zaraćenih strana, srpske, hrvatske i muslimanske. Moto mi je bio (i ostao) da posmrtni ostaci svakog čovjeka, bez obzira kojoj vojsci, narodu, vjeri i ideologiji za života pripadao, pripadaju njegovoj porodici. Iz rata devedesetih sa područja bivše Jugoslavije još se traga za posmrtnim ostacima preko 10.000 osoba. I dalje važi isti princip.
Smatram da je pogrešno grob ustaškog “poglavnika” šarati antifašističkim simbolima. Ni poruka autora pomenutih grafita mi nije jasna. Neupućeni bi mogli zaključiti da su mrtvi Pavelići bili antifašisti. Još veća greška bi bila oštetiti ili uništiti njegov grob od srpske ruke.
Akcija na ovim trusnim balkanskim prostorima uvijek dovodi do slične ili još gore reakcije. I u početku ratova devedesetih (kao i onih ranijih) bijahu grafiti, transparenti i parole protiv drugih i dugačijih.
Tačno je da su na smrt osuđeni nacisti i fašisti (i mnogi prije njih) spaljivani ili sahranjivani na nepoznatim lokacijama da njihovi grobovi ne bi postali mjesta hodočašća. Ali takav postupak je zakonom bio propisan, što znači da je iza takvog čina stajala država. Ako je Pavelićev grob postao mjesto hodočašća, to treba da bude problem španske države, kao što bi, u slučaju prenosa njegovih posmrtnih ostataka u zemlju rođenja ili u zemlju čiji je “poglavnik” bio, trebalo biti problem te države.
Mnogo bi bilo efektnije, edukativnije i civilizovanije kroz razne forme, koje pružaju savremene tehnologije, širiti istinu o njegovim zločinima.
Politika, 13. mart 2019, štampano izdanje.
