Na Petrovdan ove godine na mjesnom groblju u selu Rudopolje kod Vrhovina u Lici sahranjeni su posmrtni ostaci braće Ilije (57) i Stojana (53) Kordić, koji su DNK metodom identifikovani krajem maja na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Ispratili su ih sestra Nevenka (84), njena kćerka Radmila sa suprugom Seadom i njihovim sinom, poznatim zagrebačkim majstorom i trenerom krav maga, Sandrom Šarićem.
Braća Kordići i njihova majka Staka (82) vodili su se na spisku Veritasa kao žrtve “Oluje” u rubrici “pokopani”, što znači da smo raspolagali sa informacijama da su mrtvi i pokopani, bez prisustva članova porodice, na poznatoj lokaciji. Te informacije su se nalazile u izvještajima UN tima za ljudska prava iz januara 1996, Hrvatskog helsinškog odbora iz 1999. i OSCE iz septembra 2007.
U februaru 2014. u Veritas je navratio Zdravko Kordić, komšija Stake i njenih sinova, i ispričao nam da je Ilija bio teški invalid (obje ruke su mu amputirane do ispod lakata a gangrena zahvatila i noge, što je posljedica smrzavanja u zimu 1991), dok je Stojan imao probleme u razvoju, te da su živjeli sa majkom Stakom (82), koja je, kao posljedica šećerne bolesti, bila potpuno slijepa. Pričalo se da je komšija Mile Ivanišević oko mjesec i po dana nakon akcije “Oluja”, leševe braće Ilije i Stojana našao u bunaru vezanih ruku, i da su njihovi posmrtni ostaci, iz njemu nepoznatih razloga, pokopani na seoskom groblju pod oznakom NN, dok je Staka bila pokopana u bašti, odakle su je kćerka Nevenka sa kćerkom i zetom, koji su živjeli u Zagrebu, 2003. prenijeli na seosko groblje, i sahranili pod njenim imenom.
Navraćao je Zdravko još nekoliko puta i donosio nam informacije o Kordićima. Od njega smo i doznali da je Staka imala i sina Jovu, koji je živio u Smederevu, gdje je u međuvremenu i umro, da se Nevenka vratila u Rudopolje, a u njenom stanu u Zagrebu, kojeg je još u Titovo vrijeme dobila od firme u kojoj je radila, ostali su da žive njena vanbračna kćerka Radmila sa suprugom, muslimanom, i sinom. Dao nam je i njihove kontakte.
Ispričao nam je i da još nije razjašnjena sudbina Stakine rođene sestre Milke Ivanišević (87), koja je takođe živjela u Rudopolju i koja se od akcije “Oluja” u Veritasu vodi među nestalima. Naime, Milka je u proljeće 1995. zbog moždanog udara, prebačena u knisku bolnicu “Sv. Sava”, gdje ju je i zatekla “Oluja”, ali joj se ne zna dalja sudbina. Milka je bila udata, ali nije ostavila potomstva, pa joj je Stakina kćer Nevenka najbliža rodbina.
Zbog nekih nejasnoća oko stradanja Stake i njenih sinova, ovih dana smo ja i moji saradnici nekoliko puta telefonom razgovarali sa Seadom i Radmilom. Ni oni ne znaju sve detalje o stradanju njihovih rođaka. A ono što smo doznali moglo bi se svesti na sljedećih nekoliko rečenica:
Staka i njeni sinovi, zbog hendikepiranosti, nisu ni kretali u egzodus sa ostalim mještanima. Prvi ili drugi dan “Oluje” u selu su navratili pripadnici UNPROFORA i registrovali ih, računajući da će ih na taj način zaštitili od mogućih posljedica. Međutim, 6. avgusta u selo je ušla neka jedinica HV iz Rijeke od kada im se gubio trag. Kada su ponovo u selo navratili unproforci od Kordića nisu nikoga zatekli pa su ih tražili i po okolnoj šumi. Tek kada su ih neke komšije obavijestili da se braća nalaze u bunaru, izvadili su ih i pokopali kao nepoznate osobe na seoskom groblju. Staku nisu ni prekopavali. Informacije su dobijali preko policije, kod koje je Radmila radila.
Tek 2003. godine okuražili su se da i Stakine posmrtne ostatke iz bašte prenesu na seosko groblje, gdje su već bili i njeni sinovi pod oznakom NN. Prilikom ekshumacije Stakinih posmrtnih ostataka, u ćebetu u koji je bila omotana našli su i tri puščana metka, zbog čega su uvjereni da je i ona ubijena, a ne da se, kako su im prenijeli, objesila kad je spoznala da joj nema sinova.
Hrvatska komisija za nestala lica je na zahtjev porodice konačno krajem maja ove godine ekshumirala posmrtne ostatke Stakinih sinova (otac im je umro još 1965. od povreda iz Drugog sv. rata) i na osnovu krvi, koju je dala njihova sestra Nevenka, potvrđen im je identitet, ali je uzrok smrti i dalje ostao nepoznat, što znači da još nije utvrđeno da li su živi ili mrtvi bačeni u bunar.
Iako su o porodici Kordić iz Rudopolja kod Vrhovina u avgustu 1995. brinuli pripadnici zaštitnih snaga UN-a, a o njihovom stradanju bili upoznati relevantni međunarodni i domaći faktori, do danas niko nije procesuiran za smrt troje njenih hendikepiranih članova.
U selu Rudopolje, po zvaničnim popisima stanovništva, 1991. bilo je ukupno 249 žitelja, od kojih 240 Srba, dok ih je po zadnjem popisu iz 2011. bilo svega 66, bez navođenja nacionalne pripadnosti. Poznaovaci prilika kažu da ih je danas mnogo manje. A koliko bi ih bilo da nije bilo rata?
