Ohrabruje nas da smo u Hrvatskoj uspjeli riješiti prvu generaciju manjinskih prava i da je to prepoznato kao zajednički interes koji se ogleda u djelovanju svih državnih institucija, što nam omogućuje da očuvamo svoje identitete i razvijamo ih, i da svoje probleme ne prebacujemo na račun drugih, smatra Aleksandar Tolnauer
Kako je Hrvatska definirala institucionalni okvir za zaštitu nacionalnih manjina i kako se njegova primjena u praksi odražava na pojedine manjine u Hrvatskoj bilo je riječi na skupu “Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina – europski izazovi”, što su ga organizirali Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Hrvatski institut za povijest pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine i Državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske.
„Hrvatska je stvorila kvalitetne preduvjete za zastupljenost manjina i zaštitu njihovih interesa, a modelom kulturne autonomije omogućila je njihovu integraciju s punim identitetom. Ohrabruje nas da smo u Hrvatskoj uspjeli riješiti prvu generaciju manjinskih prava i da je to prepoznato kao zajednički interes koji se ogleda u djelovanju svih državnih institucija, što nam omogućuje da očuvamo svoje identitete i razvijamo ih, i da svoje probleme ne prebacujemo na račun drugih. Time se daje obrazac jednakih šansi za sve, bez obzira na porijelo i sve drugo što nas čini različitima u odnosu na druge“, kazao je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer, dodavši za zbog tih uspjeha kojima pruža pozitivan primjer zemljama u regiji Hrvatska ima pravo ukazivati na položaj Hrvata u drugim zemljama. Predstojnica Državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske Daria Krstičević istaknula je da su ciljevi tog novoustrojenog tijela zaštita prava i interesa Hrvata u drugim zemljama, jačanje njihovih zajednica, a posebno poticanje povratka iseljenika i njihovih potimaka u Hrvatsku. „Manjine su most suradnje prema njihovim matičnim državama, a u odnosu prema manjinama vidi se stupanj demokratičnosti, tolerancije i otvorenosti jednog društva“, dodala je Krstičević.
Antonija Petričušić s Pravnoga fakulteta u Zagrebu kazala je da je zaštita prava nacionalnih manjina kao pretpristupni kriterij EU-a osmišljen uoči proširenja na zemlje srednje i istočne Europe. „Uvjeti za članstvo koji obvezuju zemlje kandidatkninje s jugoistoka Europe glede manjinskih politika uključuju i dužnost ponovne uspostave dobrosusjedskih odnosa, suočavanje s prošlošću i procesuiranje ratnih zločina”, rekla je Petričušić. Dodala je kako EU posebno inzistira na zaštiti prava Srba i Roma dok druge manjine zanemaruje. „One se u izvješću o napretku Hrvatske ne spominju, kao da je situacija s njima fantastična, a važno je progovoriti i o pravima Židova ili drugih jer to bi njima dalo polugu kojom bi mogli tražiti poboljšanja za svoju etničku zajednicu“, kazala je Petričušić, koja smatra da je Hrvatska kao članica EU-a imati šansu izvoziti svoj model zaštite manjina kao ogledni primjer.
Siniša Tatalović sa zagrebačkoga Fakulteta za političke znanosti je ocijenio kako je ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj važno pitanje njezina demokratskoga razvoja. “Zbog toga je i izgrađen specifičan model zaštite manjina, koji se temelji na principima integracije u hrvatsko društvo uz očuvanje obilježja vlastitoga identiteta. Hrvatska nacionalnim manjina omogućava zaštitu ljudskih prava, ostvarivanje prava iz područja kulturne autonomije i sudjelovanje u procesima odlučivanja na svim razinama i to je model koji je teško naći u drugim zemljama”, rekao je Tatalović.
Upozorio je da još uvijek postoje problemi u provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a govoreći o zastupljenosti pripadnika manjina u državnim tijelima, spomenuo je da mnogi zaposlenici nisu spremni iskazivati svoju etničku pripadnost, kao što to ne žele ni neki vladini dužnosnici jer smatraju da je to njihova osobna stvar. O tome kako se manjinsko pitanje shvaćalo u vrijeme osamostaljenja Hrvatske govorio je Albert Bing s Hrvatskoga instituta za povijest. On je ustvrdio da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman imao ambivalnetan odnos prema manjinskom pitanju.
“S jedne strane prisutna je tendencija razvoja hrvatske inačice nacionalne homogenizacije, a s druge strane isticao je težnju za suvremenim rješenjem i reguliranjem statusa manjinskih naroda”, rekao je Bing .
O položaju manjina u Jugoslaviji nakon 1945. govorio je Zoran Janjetović iz Instituta za noviju povijest Srbije iz Beograda koji je istaknuo da je jedan od kriterija za određivanje prava neke manjine bilo je i držanje njenih pripadnika tijekom Drugog svjetskog rata, što se negativno odrazilo na Albance i Nijemce. O stradanjima Nijemaca govorio je Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest. „Od 1944. do 1948. u logorima je bilo zatočeno oko 170.000 Nijemaca, uglavnom žena, djece i starijih osoba, od kojih je 51.000 umrla, među njima 6000 djece i 26.000 žena“, kazao je Geiger, upozorivši da su do sada spomenicima obilježena mjesta samo tri logora, u Velikoj Pisanici, Valpovu i Krndiji. „Spomeničko obilježavanje ljudskih stradanja civilizacijska je potreba i nužnost“, dodao je Geiger, koji je kao pozitivan primjer spomenuo spomenik u selu Zmajevac gdje je 2007. podignut zajednički spomenik za stradale Mađare, Židove i Nijemce, s natpisom “Za njih zvona nisu zvonila“ na hrvatskom, mađarskom i njemačkom. O prošlosti njemačke manjine i njenoj današnjoj organizaciji govorila je Renata Trischler iz Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba, koja je istaknula da njemačka manjina nakon 1990. doživljava renesansu, ali da se još uvijek suočava s problemom identiteta i osjećaja pripadnosti osoba njemačkog porijekla manjinskoj zajednici. „Po popisu stanovništva iz 2001. U Hrvatskoj ima 2902 Nijemca, no još ima od 30.000 do 40.000 ljudi koji imaju evidentno njemačko porijeklo,ali nemaju više osjećaj pripadnosti“, rekla je Trischler.
O organizaciji češke i slovačke manjine i načinu na koji one ostvaruju kulturnu autonomiju govorila je Vlatka Dugački iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, dok je Filip Škiljan iz Instituta za migracije i narodnosti iznio rezultate razgovora obavljenih s pripadnicima srpske manjine u raznim dijelovima Hrvatske koji su govorili o tome kako doživljavaju svoj srpski identitet. „Tradicionalne odrednice srpskog identiteta bile su pravoslavna vjera, vojnička prošlost i ćirilica“, kazao je Škiljan. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata dolazi do ateizacije Srba i prihvaćanja jugoslavenskog identiteta, a dio kazivača to je objasnio tragedijama koje su Srbi u Hrvatskoj doživjeli jer su smatrali da su one dokaz da Bog ne postoji, jer u suprotnom ne bi dopustio da se ta zla dogode. Nakon 1990. Srbi se počinju vraćati iskonskim vrijednostima, pa tako i vjeri te nanovo uče zaboravljene vjerske običaje. Što se tiče vojničke prošlosti Srba, ona je zastupljena u kolektivnoj memoriji kroz priče o krajiškim vojnicima i partizanima, dok se ćirilica doživljava kao razlikovni element u odnosu na Hrvate zbog sličnosti jezila.
„Važna odrednica identiteta Srba je antifašizam jer su Srbi bili ključni za razvoj antifašističke borbe u Hrvatskoj, međutim, neki pak antifašizam okrivljuju za gubitak identiteta“, rekao je Škiljan, dodavši da je za mnoge Srbe izraz identiteta i posjet mjestima stradanja njihovih najbližih kao što je Jasenovac.
Danijel Vojak s Instituta Ivo Pilar govorio je o položaju Roma koji su, kako je istaknuo, tijekom NDH u postotku najviše stradali jer ih je od 15.000 1945. preživjelo tek 400.
Povezani tekstovi
