Piše: Savo Štrbac
Pre trideset i jednu godinu, vojnim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, dovršeno je geografsko i fizičko čišćenje Srba iz Krajine. Ono što je tada započeto tenkovima i artiljerijom, danas se, u trećoj deceniji 21. veka, nastavlja mnogo suptilnijim, ali jednako brutalnim sredstvima – pravosudnim progonom i policijskom represijom. Međutim, bojište se preselilo. Ono više nije na dinarskim i velebitskim vrhovima, niti na putevima Korduna, Banije i Slavonije. Novo poprište su društvene mreže – Fejsbuk, Instagram, Tiktok - a oružje kojim hrvatska država udara na prognane Srbe su lajkovi, deljenja, zavičajne pesme i istorijske fotografije.
Poslednjih godina svedoci smo jednog novog, krajnje zabrinjavajućeg fenomena koji je poprimio razmere organizovanog državnog lova na ljude. Reč je o masovnom hapšenju i ekspresnom osuđivanju Srba koji dolaze da obiđu svoja imanja, grobove predaka ili da jednostavno provedu leto u rodnom kraju. Krivica? Sadržaj koji su nekada, često i godinama unazad, objavili na svojim ličnim internet profilima.
Zakonski paravan za ovu novu čistku pronađen je u donedavno marginalnom propisu – Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira Republike Hrvatske. Posebno je apostrofiran član 5. ovog zakona, koji propisuje da će se onaj ko na javnom mestu izvođenjem ili reprodukovanjem pesama i kompozicija, kao i nošenjem ili isticanjem simbola, slika i crteža remeti javni red i mir, kazniti za prekršaj. Ono što zabrinjava svakog pravnika i čoveka od struke jeste činjenica da su izmene ovog zakona iz 2023. godine drastično pooštrile kazne. Nekadašnje simbolične novčane kazne zamenjene su basnoslovnim iznosima od 700 do čak 4.000 evra, ili kaznom zatvora do 30 dana.
Međutim, ključ ove pravosudne farse leži u tome kako hrvatska policija i prekršajni sudovi tumače virtuelni prostor. Za njih je privatni Fejsbuk profil – javno mesto. Svaka fotografija sa zavičajnog zbora, svaki video-snimak u kome se peva o Dinari, Tromeđi ili Krajini, tretira se kao teško remećenje javnog reda i mira i vređanje nacionalnih osećanja građana Hrvatske. Poseban pravni apsurd ogleda se u tumačenju zastarelosti prekršajnog gonjenja. Prema hrvatskom prekršajnom zakonu, vreme zastare je četiri godine. Ali, da bi zaobišli ovo ograničenje, tamošnji organi gonjenja internet objave kvalifikuju kao „trajne prekršaje“. Po njihovoj logici, prekršaj nije počinjen onog dana kada je slika postavljena na internet (na primer, 2018. ili 2020. godine), već prekršajno stanje traje neprekidno sve dok objava ne bude uklonjena ili otkrivena. Time je zastara praktično suspendovana, a svaki Srbin koji je ikada išta emotivno ili zavičajno objavio postaje trajna meta.
Kako to izgleda u praksi, najbolje govore sudbine ljudi čija su imena upisana u crne knjige hrvatskog pravosuđa. Nikolina Bačkonja Filipović je u julu ove godine u Šibeniku osuđena na 15 dana zatvora zbog fotografije sedmogodišnjeg sina sa šajkačom, badnjakom i tri uzdignuta prsta. Poznata umetnica Svetlana Spajić, čuvar srpskog tradicionalnog pevanja, u avgustu je u Zadru pravosnažno kažnjena zbog izvođenja pesme „Oj Krajino, moja mila mati“. Svetlana, za razliku od ostalih, nije rodom Krajiškinja, ali je kao veliki i iskreni prijatelj krajiškog naroda podelila njihovu sudbinu pod oštricom hrvatskog pravosuđa.
Srboljub Popratnjak je 2022. godine osuđen na 15 dana zatvora. U 2023. godini Marko Kolundžić, Petar Vučković, Rajko Lalić i Milena Borjan osuđeni su na po 15 dana zatvora, s tim što je Kolundžiću izrečena kazna uslovljena na godinu dana, dok je Davor Olujić kažnjen sa 1.000 evra. U 2024. godini Nemanja Berić, Špiro Rašković i Mirko Ćorić osuđeni su na po 15 dana zatvora, a Bojan Đurica i Milovan Veselinović na po 2.000 evra. U leto iste godine zadarski prekršajni sud osudio je i dvojicu članova pevačke grupe „Jandrino jato“, Borivoja Damjanića i Damira Damjanića, takođe na novčane kazne. U leto 2025. isti sud osudio je članove pevačke grupe „Aco i Nemanja“ na uslovne zatvorske kazne. Toj listi osuđenih nedostaje Mladen Lošić, koga je šibenski prekršajni sud 2017. osudio na 16 dana zatvora (tom predmetu sam na ovim stranicama posvetio tekst pod nazivom „Fejsbuk terorizam“, objavljen 14. septembra 2017). I dok sam pisao ovaj tekst pojavila se vest da je srpski influencer Marko Miladinović, koji živi u Beču, završio u splitskom zatvoru, nakon što je u javnosti pokazao a zatim i objavio na društvenim mrežama tetovaže četničkih vođa iz Drugog svjetskog rata Draže Mihailovića i Momčila Đujića.
Slučaj beogradskog advokata Nemanje Berića otkrio je sve razmere ovog specijalnog rata protiv Krajišnika. Hrvatska policija je protiv njega formirala ozbiljan dosije sa čak 30 različitih fotografija i video-zapisa objavljenih na Fejsbuku. Među dokazima su se našli snimci zavičajnih pesama Baje Malog Knindže, ali i drugi sadržaji sa obeležjima bivše RSK koje je policija strpljivo sakupljala kako bi kreirala optužnicu za delikte mišljenja (i ovom slučaju sam posvetio tekst na ovim stranicama: „Robijanje u Hrvatskoj zbog Baje Malog Knindže“, objavljen 20. avgusta 2025).
Matrica je uvek ista. Granična policija Hrvatske poseduje integrisani sistem u koji su uneti podaci o operativnom interesu. Kada krajiški Srbin preda pasoš na prelazu, sistem signalizira potragu. Lice se momentalno izdvaja, oduzimaju mu se telefon i lična dokumenta, uručuje se Optužni predlog i pod pratnjom se vodi pred dežurnog prekršajnog sudiju na prostoru gdje bude zatečen. Ovi postupci su skraćeni, hitni i sprovode se po principu „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Okrivljenima se često sugeriše da priznaju krivicu kako bi „prošli bolje“, a epilog je gotovo uvek isti – ekspresni odlazak u zatvor, ili plaćanje enormnih novčanih kazni koje prosečan čovek ne može da priušti.
Postavlja se suštinsko pitanje: Šta je stvarni cilj ove kampanje? Odgovor je kristalno jasan – zastrašivanje i prevencija bilo kakvog povratka ili održavanja veze sa rodnim krajem. Republika Hrvatska, danas članica Evropske unije koja se deklarativno zalaže za ljudska prava i slobode, na ovaj način šalje nedvosmislenu poruku prognanim Srbima i njihovim potomcima: „Ne dolazite. Niste poželjni. Pratimo vas.“ Ona poručuje da pravo na zavičaj, zavičajnu pesmu, sećanje i identitet za Srbe ne postoji. Ako se usudite da pokažete ljubav prema svom poreklu, čeka vas hrvatski zatvor.
Ono što posebno boli jeste činjenica da se kriminalizuju najobičnija kulturna obeležja, tradicija i porodične fotografije. Šajkača, kokarda, trobojka, pominjanje Krajine ili istorijskih ličnosti iz srpske istorije proglašavaju se za „veličanje nepostojeće teritorijalne tvorevine“ ili „veličanje četništva“, dok u isto vreme u Hrvatskoj svedočimo otvorenom revizionizmu, nesmetanom marširanju sa ustaškim simbolima i sloganima „Za dom spremni“, kao i skrnavljenju spomenika srpskim žrtvama širom bivše RSK. Dvostruki aršini su postali zvanična državna politika.
Mi u „Veritasu“ nećemo ćutati. Nastavićemo da dokumentujemo svaki pojedinačni slučaj, da alarmiramo međunarodnu javnost i da pružamo pravnu i moralnu podršku našim sunarodnicima. Ali ovo nije problem samo „Veritasa“ ili nekoliko udruženja. Ovo je pitanje nacionalnog dostojanstva i zaštite naših građana u rasejanju.
Zbog toga, moja dužnost kao pravnika i kao Krajišnika jeste da još jednom uputim apel i upozorenje svim našim ljudima koji nameravaju da putuju u Hrvatsku. Pregledajte svoje profile na društvenim mrežama. Zaključajte ih, obrišite sve ono što bi zlonamerni pojedinci ili policijski algoritmi mogli da iskoriste protiv vas. Ne ostavljajte im prostor za virtuelne zamke, jer posledice na hrvatskim granicama i u tamošnjim sudnicama nisu virtuelne – one su zaista stvarne. Borba za pravdu se nastavlja, ali u toj borbi moramo biti mudri, oprezni i jedinstveni.
Politika, 01.09.2026, štampano izdanje
