Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN (Sektor “Zapad”).
Protiv zapadnoslavonskih Srba (oko 15.000 žitelja sa oko 4.000 vojnika) krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Narod Zapadne Slavonije, sjećajući se Jasenovca i Pakračke Poljane, krenuo je u egzodus prema Srpskoj. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su doklani noževima ili gaženi tenkovskim gusjenicama.
U toj akciji, pod kodnim nazivom “Bljesak”, prema “Veritasovim” podacima, poginule su i nestale 283 osobe, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 55 žena, 11 lica do 18 i 73 preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 139 lica, dok se među nestalima vodi još 144 lica. Od 146 ekshumiranih, do sada je identifikovano 95 posmrtnih ostataka, dok ostatak od 51 čeka identifikaciju po DNA metodi.
Srpska imanja i pravoslavni hramovi su opljačkani, opustošeni i uništeni. Oko 4.500 pripadnika SVK bilo je zarobljeno, od kojih su mnogi suđeni i osuđeni za razne ratne zločine, dok je ostali narod “pobjegao” u Srpsku i Srbiju, spasavajući gole živote. Danas na tom području živi tek oko 1.500, uglavnom starijih Srba, dok su se ostali rasuli po svijetu.
U toj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom: Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, i Paklenica sa 20 žrtava, uključujući i bračne parove Kovačić Panteliju (77) i Vericu (68) i Vukotić Petra (76) i Desanku (70). A najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara: Ranko supruga mu Anđelija i njihova djeca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i supruga mu Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7).
Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za ovaj zločin, kao što ni Savjet bezbjednosti nikada nije Hrvatskoj uveo kaznene sankcije zato što je, kao članica UN-a, izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.
Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb“, uslijed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.
Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, ali su završili ili su još uvijek u predkrivičnoj ili istražnoj fazi.
Ali je zato, na zagrebačkom Županijskom sudu, u toku suđenje Milanu Martiću i Milanu Čeleketiću, predsjedniku RSK i komadantu SVK, u odsustvu, zbog „osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja njihove agresije i kao upozorenje da obustave svoju akciju na srpsku oblast pod zaštitom UN-a.
Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji i u parničnom postupku po tužbi sestara Radmile i Mirjane Vuković, za naknadu štete zbog ubistva oca Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane. Naime, sud je odbio njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi isplate parnični trošak u iznosu od oko 3.200 evra.
Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 22 godine postavljamo isto pitanje: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata?
Beograd i Banja Luka, 30.04.2017.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
