Piše; Savo Štrbac
Kada dođu one godine u kojima se životni krugovi polako, ali neminovno zatvaraju, vesti o odlascima bliskih ljudi više ne dolaze kao iznenađenje, već kao tihi, teški podsetnici na prolaznost. Pa ipak, vest koja je stigla petog novembra ove 2026. godine iz Holandije, da se u Gospodu upokojio protojerej-stavrofor Vojislav Vojo Bilbija u svojoj 84. godini života, pokrenula je u meni čitav jedan lavirint sećanja. Saznavši za smrt ovog nesvakidašnjeg duhovnog pastira, ustao sam, prišao počasnom mestu u svojoj radnoj sobi i skinuo unikatni dvostrani medaljon okačen o lanac od sličnog materijala. Dugo sam ga stezao u šaci, zajedno sa suzama koje starost sve teže i ređe krije, moleći se Svetom Savi i Svetom Simeonu za pokoj duše njihovog umetnika, sveštenika i mog nezaboravnog domaćina u tuđini.
Taj medaljon od belog zlata, koji sa jedne strane prikazuje Svetog Savu, a sa druge njegovog oca Svetog Simeona Mirotočivog (Stefana Nemanju), otac Voja mi je lično poklonio u oktobru 2014. godine u Roterdamu. U to vreme sam boravio u Hagu kao svedok odbrane bivšeg predsednika Republike Srpske Krajine Gorana Hadžića. Po dolasku u Hag doznao sam da je u pritvorskoj jedinici Tribunala još jedan moj bivši predsednik – Milan Martić, koji je iz Estonije, gde je izdržavao tridesetpetogodišnju kaznu zatvora, privremeno vraćen u Hag radi svedočenja, takođe u Hadžićevom predmetu. Poželeo sam da ga nakon mog svedočenja posetim i poklonim mu „Veritasove” najnovije publikacije i dokumente. Nažalost, moj zahtev je odbijen uz obrazloženje da je prekratak rok od njegovog podnošenja do dana posete. Znajući da je otac Voja zvanični zatvorski duhovnik i gotovo jedina sigurna spona zatvorenih Srba sa spoljnim svetom, predao sam mu te stvari uz molbu da ih on uruči Martiću. Prihvatio ih je sa velikim zadovoljstvom, duboko svestan da onima iza rešetaka živa, pisana reč iz zavičaja često vredi mnogo više od hrane.
Nakon tog zvaničnog dela, otac Voja me je veličanstveno ugostio u sedištu parohije Svete Trojice u Roterdamu. Na predavanju koje sam tada održao, ovaj predusretljivi sveštenik okupio je više desetina vernika. Među njima je bilo najviše mojih Krajišnika koji su, posle hrvatskih vojnih akcija „Bljesak” i „Oluja”, svoje novo utočište pod suncem našli u Holandiji, upravo oko Roterdama. Na tom putu i predavanju verno su me pratili moj dragi kolega Saša Obradović, koji je u to vreme radio kao sekretar u ambasadi Srbije u Hagu i bio šef našeg Pravnog tima pred MSP-om po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu (u kom predmetu sam u martu te godine takođe boravio u Hagu u svojstvu stručnog svedoka), kao i njegova divna supruga Jaca, koji su me svojim kolima i dovezli u Roterdam. Iz te haške oluje i sudskih kovitlaca za sva vremena ostao je taj zlatni medaljon – molitva u metalu, koju je otac Voja iskucavao svojim nekadašnjim stomatološkim instrumentima, unoseći neverovatnu preciznost u lica svetitelja. Fascinirao me je tada saznanjem da je sa suprugom Holanđankom Marsijom u Zapadnoj Evropi podigao pravo porodično carstvo sa petoro dece, tri sina i dve ćerke.
Međutim, moje znanje o Vojislavu Bilbiji i duboka veza sa njegovom čestitom i stradalnom porodicom sežu mnogo dalje u prošlost, prateći sudbinu našeg naroda na vekovnim prostorima Dalmacije, Krajine i Bosanske Krajine. Za ime Voje Bilbije čuo sam još krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina prošlog veka, kada je tadašnji popularni sportski nedeljnik (siguran sam da je to bio čuveni „Tempo”) objavio veliku reportažu. Tekst je govorio o mladom kistanjskom stomatologu koji u obližnjem manastiru Krka, u tamošnjoj čuvenoj Bogosloviji, potpuno volonterski trenira mlade bogoslove karateu. Za tadašnju socijalističku Jugoslaviju, spoj vrhunskog karatiste, zubara i budućih pravoslavnih sveštenika bio je apsolutna društvena senzacija. Već tada je otac Voja, decenijama pre nego što će zvanično primiti sveštenički čin od patrijarha Pavla u Mileševi, spajao vitešku telesnu disciplinu sa duhovnom stražom, ostavljajući trajan pečat na generacije mladih ljudi.
Putevi sudbine su hteli da dvadesetak godina kasnije, tokom ratnog sukoba devedesetih, u Benkovcu upoznam i Vojinog rođenog brata, čuvenog banjalučkog hirurga dr Simu Bilbiju. Tokom ključnih i prelomnih ratnih godina, 1991. i 1992, kao advokat i član Kriznog štaba opštine Benkovac, bio sam zadužen za psihološki iscrpljujući posao razmene zarobljenika i vođenja pregovora sa protivničkim stranama. Dr Simo Bilbija je u to vreme bez oklevanja došao iz bezbednije Banjaluke u ratom zahvaćeni Benkovac, stavljajući se na raspolaganje ratnoj hirurškoj bolnici na samoj liniji fronta. Dok sam se ja borio pravnim i diplomatskim sredstvima za spasavanje zarobljenih i evidentiranje nestalih, dr Simo je danonoćno spasavao ljudske živote i zašivao rane na hirurškom stolu benkovačke ratne bolnice. Iz tog ratnog perioda rodilo se iskreno prijateljstvo koje smo nastavili da negujemo i posle tragičnog egzodusa iz 1995. godine, prilikom mojih čestih gostovanja u Banjaluci.
Porodična nit samopregora, plemenitosti i bezuslovnog davanja porodice Bilbija nije se zaustavila na braći Simi i Voji, već se prelila i na sledeće koleno. Imao sam veliku čast i zadovoljstvo da blisko sarađujem sa Markom Bilbijom, Siminim sinom i Vojinim sinovcem. Marko je kao mlad, talentovan i savestan arhitekta potpuno besplatno projektovao Spomen-obeležje na Petrovačkoj cesti kod mesta Janjila (Bravsko). Podsetimo, na tom mestu je 7. avgusta 1995. godine hrvatski vojni avion „mig 21” bezobzirno granatirao izbegličku kolonu nemoćnih srpskih civila iz Krajine, usmrtivši na licu mesta desetoro nedužnih ljudi, među kojima je bilo četvoro dece i jedna trudnica. Marko je osmislio taj spomenik u obliku stilizovanog, monumentalnog pravoslavnog krsta koji danas ponosno prkosi zaboravu na Petrovačkoj cesti. Kroz taj njegov umetnički, hrišćanski i ljudski dar, treća generacija porodice Bilbija se još jednom trajno upisala u kolektivno sećanje i tragičnu istoriju stradalnih krajiških Srba.
Kada danas sa ove vremenske distance pogledam taj moćni krst na Petrovačkoj cesti, kada se u mislima vratim dr Simi iz benkovačke ratne bolnice i kada u rođenoj ruci držim ovaj teški zlatni medaljon koji mi je u Roterdamu poklonio otac Voja, jasno shvatam da ništa u ovozemaljskom životu nije slučajno. Postoje stamene porodice koje su od Boga predodređene da budu duhovni i moralni stubovi svom narodu u vremenima najvećih istorijskih iskušenja. Bilbije su upravo takva familija. Svako od njih je, u svom domenu i profesiji, prineo čistu žrtvu na oltar otadžbine, istine i biološkog opstanka. Dr Simo kroz ratnu hirurgiju i vidanje rana, Marko kroz arhitekturu nezaborava na mestima srpske golgote, a otac Voja kroz dugogodišnju svešteničku službu, vrhunsku sakralnu umetnost i misiju neumornog duhovnika u Hagu, gde je dve decenije donosio ljudsku reč, očinsku utehu i sveto pričešće zatvorenim srpskim oficirima i političkim vođama.
Otac Voja Bilbija je u plemenitom metalu ostavio besmrtna remek-dela, poput veličanstvenog srebrnog kivota Svetog Simeona Mirotočivog u Hilandaru ili prelepog kivota Svete Anastasije u Studenici, u blizini kojeg je i sahranjen. Ali njegovo najveće umetničko delo ipak ostaje neizbrisivo urezano u dušama ljudi koje je okupljao u rasejanju, Krajišnika kojima je u Holandiji širom otvarao vrata crkve i svog doma, i svima nama koji smo imali istorijsku sreću da osetimo njegovu toplu, domaćinsku ruku. Medaljon u svojoj radnoj sobi pažljivo vraćam na njegovo ponosno mesto. On više nije samo sećanje na jedan težak oktobar u Hagu i Roterdamu iz 2014. godine. On je sada trajni, večni svedok o jednom velikom čoveku, umetniku i svešteniku koji je svojim životnim delom dokazao da se vera, ljubav i otadžbina beskompromisno nose u srcu, bez obzira na to koliko daleko vas vetrovi sudbine odveli od zavičaja.
Politika. 17.11.2026, štampano izdanje
