Slušajući Matu Granića, njezinog posebnog savjetnika stječe se dojam da Predsjednica nema pojma ni odakle poći, kamo stići a još manje zna kako to što ne zna – ostvariti. Evo primjera.
Predsjednica Republike ostavlja dojam energične osobe, kojoj odlučivanje nije zagonetka, osobe, koja nerado zalazi u područja u kojima se ne snalazi kao riba u vodi, i, u konačnici, osobe pobjednika. Da bi netko bio pobjednik mora znati odakle polazi i kamo želi stići, uz sitnicu – kako to ostvariti.
Slušajući Matu Granića, njezinog posebnog savjetnika stječe se dojam da Predsjednica nema pojma ni odakle poći, kamo stići a još manje zna kako to što ne zna – ostvariti.
Evo primjera.
Naime, u emisiji „U mreži Prvog“ Hrvatskog radija, razgovaralo se o mogućim implikacijama presude Radovanu Karadžiću na odnose Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.
U tom razgovoru Granić je istakao da Republika Hrvatska treba biti „okrenuta prema budućnosti“, izrazio je potporu Predsjednici u njenoj inicijativi kako ju je nazvao „vertikalom Baltik-Jadran“ uz naglasak na nužnosti razvijanja „dobrih odnosa sa susjedima“.
Ne znam plaća li Predsjednica Granića za ovakve savjete, ali, ako jest, ovako nejasne i besmislene javne poruke u njeno ime, bez ikakvih će problema izreći stotinjak tisuća ljudi kojima je plaća potrebnija nego Graniću. Nalaze se na birou.
S druge strane, čak i ako ga ne plaća, ovakve izjave u njeno ime nastavljaju se na niz dvojbenih odluka ili preciznije, izostanka jasnih odluka koje se očekuju od Predsjednice. Pri tome govorim o javnoj percepciji i tipu očekivanja biračkog tijela koje je izabralo Kolindu Grabar Kitarović umjesto bezbojnog i vrlo dvojbenog Josipovića.
Izjave Mate Granića se po svojoj „punokrvnosti“ daleko više uklapaju u profil Ive Josipovića i jako su komplementarne s njegovom politikom, iz koje su slijedili postupci i odluke na samoj granici – izdaje nacionalnih interesa.
Što znači da treba graditi dobrosusjedske odnose?
To je floskula koja u odnosima Srbije, Hrvatske i odnosima prema problemima Bosne i Hercegovine znači poziv na uzbunu u – Hrvatskoj.
Na temelju čega će uopće postojati ti odnosi, a pogotovo dobri?
Kad se govori o „usmjeravanju“, „gradnji“ ili „putu u budućnost“ ne bi li trebalo prvo definirati – odakle polazimo, s koje točke puta, vremena, s kakvim prijevozom i s kakvom prtljagom. Da se putnicima koji nisu načisto s tim pitanjima ne dogodi da sjednu u vlak za Beč, a završe u Beogradu.
Dakle, što je to točka s koje ćemo graditi dobre odnose sa susjedima, u ovom slučaju sa Srbijom?
Na temelju prepuštanja Srbiji, kao u golemoj većini slučajeva do sada, da se ponaša kao pobjednik u ratovima devedesetih, kao moralni arbitar i sila od koje ovisi stanje stvari na Balkanu i pred Europom? Hrvatsko ponašanje je do sada bilo ponašanje krivca koji se silno trudi ispraviti „pogrješku“ oslobađanja svoga okupiranog teritorija, plaćajući sve moguće želje i potrebe, čak i objesti dojučerašnjih agresora, nerijetko zločinaca i ubojica.
Da se ponašamo kao krivac u odnosu prema Bošnjacima u BiH iako smo više nego itko na planetu učinili za njihov fizički i kakav takav državni opstanak? Da svoju nacionalnu politiku nastavimo poistovjećujući BiH isključivo s bošnjačkim političkim ciljevima i definicijama, te da sustavno u tom pogledu kriminaliziramo svaki zahtjev hrvatskoga naroda tamo?
Mate Granić nije samo savjetnik Kolindi Grabar Kitarović, već prije svega osoba koja bi predsjednici Republike Hrvatske trebala pomoći radikalno promijeniti dosadašnju praksu i politički pristup tim pitanjima, ili, ukratko, osmisliti politiku državnici kojoj je hrvatski narod podigao palac gore na predsjedničkim izborima. Na kredit.
Kredit se mora vratiti prije novih predsjedničkih izbora.
To bi morao biti posao savjetnika, analitičara, timova stručnjaka i u konačnici – državnih dužnosnika jer oni donose odluke, pa i o izboru svojih suradnika. Kažu ljudi, s kim si takav si.
Presuda Karadžiću se sama od sebe neće kapitalizirati, a pogotovo je u hrvatskom interesu neće kapitalizirati Savo Štrbac ili Milorad Pupovac. Neće ni Vesna Pusić, ni Nenad Stazić, jer da hoće, za njih bi glasovali ljudi koji su svoj glas dali Kolindi Grabar Kitarović. Neće se kapitalizirati sam po sebi ni niz neupitnih zaključaka iz presude ICJ u predmetu Hrvatska protiv Srbije za genocid, koji potvrđuju srpsku agresiju, niz genocidnih radnji i planiranih sustavnih zločina na teritoriju Hrvatske protiv hrvatskog naroda.
Bolje bi bilo da Mate Granić, kad je već savjetnik, sugerira Predsjednici korištenje tih stavova najviše međunarodne pravne institucije koji su neoborive činjenice na kojima počiva formalni svjetski poredak, nego da manirom vrača opčinjava – budućnošću. Nitko se ne bi odrekao tih ocjena i presuda pri izradi bilateralne ali i vanjsko-političke platforme u svijetu. Zašto ih se do sada odriče Republika Hrvatska u odnosima prema Srbiji?
Da zaborav, vremenski odmak i šutnja možda nisu ta polazna točka dobrosusjedskoga puta i puta u budućnost? Ako jesu, prilično je upozoravajuće provjeriti tko se najbolje do sada „snalazio“ na području gdje ne caruju istina i načela.
Mate Granić je s ovakvim porukama zbunjujuća slika predsjednice Republike, što nije njegov problem već – njen.
A time i hrvatski.
Povezani tekstovi
