Piše: Savo Štrbac
Svestan da sećanja protekom vremena blede, organizovao sam jednu “tribinu sećanja” na pomenutu temu obeležavanja pravoslavnog Božića u Severnoj Dalmaciji, na kojoj su, pored mene, učestvovali Željko iz Kule Atlagića sa Ravnih Kotara i Biljana iz Zvjerinca sa Dalmatinskog Kosova. U mom selu Rašteviću, u kojem su živeli u podjednkom broju i Srbi i Hrvati, odnosno pravoslavci i katolici, nije bilo pravoslavne crkve, dok su u Kuli Atlagića i Zvjerincu, u kojima su dominirali Srbi, postojale pravoslavne crkve, u Kuli Atlagića Sveti Nikola (1446), parohijalna crkva i za Raštević i Korlat, a u Zvjerincu manastir Sveta Lazarica (1889), kojem su gravitirali još sedam sela sa dalmatinskog Kosava polja.
Svi smo se prisetili da se na Badnji dan u svim pomenutim selima, i pre i u toku rata devedesetih, palio badnjak, ali su postojale i razlike. U Zvjerincu unosila su se u vatrenu kuću dva badnjaka, muški (deblji) i ženski (tanji). Muška čeljad bi najpre uneli muški badnjak i tom prilikom govorili: “Dobra veče, dobro došla badnja veče”, a domaćica, koja ih je čekala ispred ognjišta, odgovarala bi “Dobro došli i vi sa njom” i pri tom ih posipala žitom, pomešanim sa bombonima, bademima i orasima, iz sita ili rešeta. Muškarci su badnjak stavljali sa desne strane ognjišta i iz tri puta ga prinosili do vatre. Zatim bi muškarci izlazili iz vatrenice, uzimali ženski badnjak i, uz već opisanu ceremoniju, unosili ga i polagali na vatru sa leve strane ognjišta. Nakon toga domaćin bi uzimao slamu i posipao je oko badnjaka praveći tri kruga, a deca bi za njim skakutajući i pijučući skupljali slatkiše.
Kad se vatra razgori, ukućani prelaze u kuhinju (a ko nije imao, ostajao je u vatrenici), gde domaćin pali ogarag (komad sveće koja je već gorela na slavi), nakon čega se servira večera sastavljena od tri vrste posne hrane, među kojima je obavezan bio bakalar. Nakon večere, koja bi potreajala sat, dva, ogarak se gasi i sva čeljad se selila kod crkve Lazarice, gde se takođe palio veliki badnjak, pripremljen od seoskog muškog stanovništva u toku dana, koji se sastojao od više velikih hrastovih balvana, koji će neprestano goreti do Malog Božića. Uz badnjačku vatru pevalo se i igralo i čekala večernja služba u crkvi, koja bi završavala u ponoć držanjem Božićne poslanice od služećeg sveštenika, nakon čega je počinjalo mirboženje i pričešćivanje.
Slično je bilo i u Kuli Atlagića, s tom razlikom što se umesto večernje služilo jutrenje. Pošto u mom selu nije bilo pravoslavne crkve, badnjaci su se palili i na mestima gde bi se igrala seoska kola, a ko bi hteo na jutrenje odlazio je u Kulu Atlagića.
Božićno jutro iz ranog detinjstva (kada u selu nije bilo ni struje ni radija ni televizije pa ni mobilnih) pamtim po ulasku u vatrenicu (koja nam je služila i kao kuhinja), gde nas je čekala baba Darinka, kojoj smo morali izdeklamovati “Dobro jutro, dobro došao Božić, Božji dan i Sveti Stevan”. Ako neko zaboravi ili se zbuni, morao je izaći vani a baba bi ga pustila tek kada pravilno izdeklamuje božićni pozdrav. A svi smo se trudili da što pre uđemo u kuhinju u kojoj je bilo toplo od razgorelih badnjaka i gde nas je čekala prava poslastica: domaća kafa sa okruglim tvrdim kolačem.
Brašno za kavu pravilo se od ječma. Baba bi na Badnji dan u izvrnutoj peki postavljenoj na metalnom tronožcu iznad vatre pržila ječam mešajući ga dok svako zrno ravnomerno ne pocrni. A kad se pripečeno zrnovlje ohladi, baba nam je dozvoljavala da ga u povećim četvrtastim mlincima meljemo. Tek kasnije ječmeno brašno je zamenjeno sa kupovnim kafenim brašnom pod nazivom “Divka”. Bez obzira što sam u međuvremenu širom sveta pio razne kafe poznatih svetskih proizvođača, najrađe se sećam one ječmene babe Darinke.
Drugi učesnici na božićnoj “tribini” nisu se sećali ječmene kafe (Željko je od mene mlađi 14, a Biljana 25 godina), ali se sećaju “Divke”, koja je takođe bila mešavina ječma i korena cikorije. I svi smo se sećali tvrdih okruglih kolača, koje su u nekim primorskim krajevima zvali baškot i mornarski hleb. Takve kolače pravile su i dve benkovačke privatne pekare “Zečević” i “Bilić”, u čijim izlozima su mamili poglede i čežnju prolaznika. Sećam se da su ljudi nekoliko dana pred Božić kupovali te kolače, nizali ih na špagu po nekoloko desetina i kao ogrlicu stavljali oko vrata i nosili kilometrima do svojih sela. Glavne odlike tih kolača su dugotrajnost i tvrdoća, ali čim se stave u tekućinu, posebno u topli napitak kao što je kafa, koja se služila u velikim šoljama, omekšaju i pretvaraju u žitku masu.
Odrasli su se ujutro uz domaću komovicu sladili suvim smokvama ili smokovim kolačem i u velikim tavama frigali svinjske pečenice i devenice i odmah prelazili na crno domaće vino, koje je u hladnim januarskim danima grejalo i “telo i dušu”.
U sva tri sela za ručak se palila nova sveća, koja bi se naveče gasila crnim vinom koje bi kapalo sa komada hleba predhodno umočenog u bukaru u kojoj se služilo vino (ogarak se palio na Mali Božić). U Rašteviću i u Kuli Atlagića ručak je bio skoro isti: supa na bravetini (bravče se dan ranije klalo, valjalo je, govorilo se, na Badnji dan “pustititi krv”), a kao glavno jelo kuvana i pečena bravetina, ponekad i tučevina i prasetina. Kao desert služeni su uštipci, za decu pošećereni, a za odrasle bez šećera (da bi mogli nastaviti vino piti).
U Zvjerincu se, po Biljaninom sećanju, za ručak obavezno pripremala cicvara (kašika masti, sitan sir, čorba od braveće supe i kukuruzno brašno, sve skupa se krčka oko dva sata uz neprekidno mešanje sve dok supa potpuno ne ispari a mast ne izađe na površinu “da se možeš ogledati”). Čim se upali sveća i očita očenaš od domaćina ili nekog drugog člana domaćinstva, lomila se česnica, a onda supa, cicvara, pa ostalo (lešo, pečeno), i na kraju uštipci.
Pošto je Božić porodično okupljanje, ne ide se u goste. Ali to pravilo nije važilo u mom selu. Ja Božić pamtim i po gostima. Naši rođaci katolici dolazili su nam u goste i na Božić, kao i i na slavu. I mi smo odlazili kod njih. Jedna polovina je slavila a druga je išla u goste.
Božićnim praznicima radovali su se i deca i odrasli: deca zbog kolača, kafe, uštipaka i igre; odrasli zbog odmora od teških poljskih radova, koji bi za vreme božićnih praznika potpuno zamrli, te druženjima uz dobra jela i odlična crna vina, proricanje sudbine gledanjem u oglodanu plećku od domaćeg bravčeta i takmičenje u lomljenju “popišanog gnjata” (butne kosti bravčeta); a momci i devojke zbog seoskih kola koja od katoličkog Božića do pravoslavnog Malog Bžića nisu ni prestajala.
Seoska kola služila su za igru i upoznavanja momaka i devojaka. U njima i oko njih rađale su se nove ljubavi koje bi često završavale ekspresnim brakovima – momak onako malo pod dejstvom dobrog vina odvede devojku svojoj kući, a ona, ako kod njega prespava, više ne sme ni da se vrati svojima.
Zvona Sv. Nikole u Kuli Atlagića “luncijala” su svaki dan u više navrata od Badnjeg dana do Malog Božića (zvonar na zvoniku sedi i rukama poteže klepce koji u određenom ritmu udaraju o jednu stranu zvona i tako proizvode veselu muziku). Zvona Lazarice na Dalmatinskom Kosovu na Badnjak oglašavala su se “veselom zvonjavom” tri puta: ujutro, po danu kada bi meštani sa sveštenikom odlazili po balvane za badnjak, i naveče pre službe, dok bi za Božić pa sve do Malog Božića zvonili više puta dnevno. U mom Rašteviću za katoličke Božićne blagdane na sličan način “luncijala” su zvona sa crkve Svetog Jurja.
A sada?
“Oluja” je Srbe iz cele severne Dalmacije “razbacala” po celom svetu. Mnoge sam i obišao i čuo i video da skoro svi slave i krsnu slavu, istu onu koju su oni ili njihovi preci slavili u starom zavičaju, i da obeležavaju i pravoslavni Božić 7. januara, trudeći se da zadrže barem deo običaja iz zavičaja i dodaju nešto iz nove sredine. Pošto je u stanovima nemoguće paliti badnjake kao što smo ih nekad palili na ognjištu, na pijaci kupimo hrastove grančice sa malo slame i nekoliko kukuruznih zrna i uveče ga spalimo na velikom Badnjaku pred najbližom crkvom. Biljana, koja poseduje kuću i u novoj sredini, upražnjava sve ono što su radili i njeni preci u starom zavičaju, a posebno je ponosna na cicvaru, koju obavezno priprema za božićni ručak i čiju recepturu nesebično deli drugima.
A oni što su ostali? U mom Rašteviću Srbi koji sada žive u njemu trude se da sačuvaju tradiciju, ali s njihovim biološkim nestankom nestaje i tradicija. U Kuli Atlagića ima više Srba i on se takođe drže tradicije. Badnjake više ne unose u kuće, već na sred sela, podalje od crkve, zapale badnjak uz prusustvo sveštenika, koji za svaku porodicu pripremi i mali porodični badnjak koje prisutni ponesu svojim kućama. Ispred Lazarice na Dalmatinskom Kosovu, gde živi nešto više Srba, i dalje se pali Badnjak, ali manjih dimenzija nego pre “Oluje”. Sa Svetog Nikole i sa Lazarice i dalje se oglašavaju zvona ali mnogo ređe nego ranije, a ni muzika koju emituju zvonjavom nije više vesela kao nekad.
Izvor: Politika, štampano izdanje, 06.01.2026.
