Nedavno je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) jednoglasno presudio da je u predmetu “Baljak protiv Hrvatske” došlo do kršenja odredbe o pravu na pošteno suđenje iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pošto je Veritas od početka involviran u ovaj predmet tako što smo posredovali između porodica žrtava, domaćih i međunarodnih sudova i advokata koji su zastupali oštećene, osjećam potrebu da suhoparne pravničke termine prevedem na “narodski jezik”.
Evo o čemu se radi:
Dana 5. avgusta 1995, drugi dan hrvatske agresije na Sjevernu Dalmaciju koja je bila u sastavu RSK, pripadnici Hrvatske vojske u mjestu Oćestovo, u blizini Knina, zarobili su više srpskih vojnika i civila i zatvorili ih u jedan podrum, odakle su sutradan izveli pet mladića, od kada im se gubio trag. Tijela tih pet mladića ekshumirana su 2001. godine sa Kninskog groblja, a pronađena su u selu Stara Straža, udaljenom od Oćestava nekoliko km, gdje su i usmrćeni. Naime, poslije ekshumacije, pregledom su na njihovim leševima pronađeni tragovi povreda od vatrenog oružja. Ove činjenice utvrdio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu “Gotovina i dr.” na osnovu iskaza svjedoka: Marije Večerine, Zdravka Bunčića i Dušana Torbice, koji su i sami kao civili bili zatočeni sa pobijenim mladićima.
“Raspravno vijeće nadalje konstatuje da je oko 09.00 sati 6. avgusta 1995. više osoba koje se navode kao hrvatski vojnici izvelo pet mladih muškaraca, konkretno, Stevu Večerinu, Milu Gnjatovića, Stevana Baljka, Đuru Mačka i Momčila Tišmu, iz podruma. Od tih pet mladih muškaraca, četiri su nosila neku vrstu vojne odjeće.”, navodi se i tački 431. prvostepene presude MKSJ u predmetu “Gotovina i dr”.
Među odvedenim mladićima bio je i Marijin sin Stevo Večerina, a u podrumu su joj bile i dvije kćeri. Marija je u decembru 1995. po dolasku u Srbiju navratila u Veritasove prostorije u Beogradu i tom prilikom izjavila:
“Uveče, 05.08.1995. godine, oko 21 sat kretala sam se u vozilu ‘Lada’ iz pravca Žegara u pravcu Knina. U vozilu su bile dvije moje ćerke, Mira i Branka, sin Stevo, Večerina Sava, njena ćerka Dragana, Stevan Baljak i Mile Gnjatović. U jednom momentu kada smo došli u Oćestovo, čula se pucnjava, pukla su stakla, auto su okružile ustaše. Odveli su nas u jednu konobu. U konobi je bilo oko 17 ljudi. Među njima su bila dva vojnika. Njih su zarobili tog dana. Moj sin ranjen je to veče u nogu ispod koljena.
Ujutro oko 09. sati ulaze u konobu nekoliko ustaša i traže da naši vojnici izađu, jer je po njih došla vojna policija. Iz konobe izlaze ona dvojica što smo ih zatekli, moj sin Stevo, Baljak Stevo i Mile Gnjatović. Izašla sam za njima da vidim gdje ih vode, ali su me ustaše vratile u konobu. Nakratko iza ovog čula se galama a zatim pucnjava. Ustaše su pucale u auto koje je naišlo iz pravca Kistanja. Moju ćerku Branku i ćerku Save Večerine Draganu ustaše zovu da pomognu dvjema ženama koje su bile ranjene u onom autu. U tom autu bila su i tri muškarca. Jedan od njih je ubijen, a druga dva su dovedena u konobu. Oko 10.30 sati na frezi smo krenuli u pravcu Knina.” Marija je istu priču ponovila i pred MKSJ, koji joj je poklonio punu vjeru.
“Pretresno vijeće smatra da su osobe koje su muškarce odvele iz podruma bile iste one koje su 5. avgusta 1995. zaustavile četiri od pet muškaraca i pet muškaraca držale u kući u Oćestovu ili u blizini Oćestova, ili su s tim osobama tijesno sarađivale”, navodi se u tački 433. pomenute presude hrvatskim generalima, a u tački 1736. u poglavlju ubistva sud zaključuje: “Raspravno vijeće stoga konstatuje da svi gore navedeni incidenti (među kojima je i ovoj u Oćestovu, prim. autora) predstavljaju ubistvo kao zločin protiv čovječnosti kao i kršenja zakona i običaja ratovanja”.
Iako je žalbeno vijeće MKSJ oslobodilo hrvatske generale, zaključke pretresnog vijeća o događaju u Oćestovu nije dovelo u sumnju, što se vidi i po tome što je i Međunarodni sud pravde u predmetu po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu, kao nesporno utvrđenu činjenice o zločinu u Oćestovu u svoju presudu preuzeo zaključke iz prvostepene presude MKSJ.
I pored svega toga hrvatski sudovi su u slučaju “Baljak protiv Hrvatske”, koji je jedini do sada iz događaja u Oćestovu rješavan pred ESLJP, odbili zahtjev za naknadu štete majke Draginje, oca Milana, sestre Dušanke i babe Stane ubijenog Stevana Baljka uz obrazloženje da nisu uspjeli dokazati da su ga ubili pripadnici hrvatske vojske. A ko izgubi spor mora da protivnoj strani naknadi i parnične troškove, koji su u ovom slučaju iznosili oko desetak hiljada evra. Ovakav stav hrvatski sudovi su zauzeli i u predmetima ostalih porodica ubijenih srpskih vojnika u Oćestovu ali i u svim drugim sličnim predmetima, bez obzira da li se radi o ubijenim vojnicima ili civilima. Presude sa ovakvim stavom prije ovog slučaja prolazile su prvu kontrolu sudije pojedinca pred ESLJP, koja je bila i konačna.
Ovom presudom je ESLJP utvrdio da je zaključak do kojeg su došli hrvatski sudovi prilikom odbacivanja zahtjeva rođaka ubijenog Stevana Baljka bio nerazuman.
“Nije bilo krivičnog istraživanja o nestanku i ubistvu rođaka podnosioca zahtjeva, niti bilo kakve krivične sankcije. Krivnja za to nije mogla biti na podnosiocima zahtjeva. Bilo je neosporno da je S.B. nestao dok je bio pod kontrolom hrvatskih vojnika, i da nije bilo vijesti o njemu sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u masovnoj grobnici s ranom od vatrenog oružja na području glave, zajedno s tijelima ostalih muškaraca zatočenih u isto vrijeme kad i on. U skladu sa sudskom praksom, u tim okolnostima postojala je čvrsta pretpostavka uzročnosti između S.B.-ova nestanka i ubistva. Teret dokazivanja da ga hrvatski vojnici nisu protupravno ubili počivao je na vlasti. Domaći su sudovi nametnuli nedostižni standard dokazivanja podnosiocima zahtjeva, što je bilo posebno neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost djela o kojem se radi”, zaključuje se u presudi ESLJP-a.
Utvrdivši da je došlo do povrede prava na pristup sudu protivno članu 6. stavu 1. Konvencije, ESLJP je podnosiocima zahtjeva (rođacima ubijenog S.B.) dosudio 3.000 evra za nematerijalnu štetu i 3.350 evra za troškove postupka, dok je prigovor podnosioca u odnosu na prekomjerne troškove parničnog postupka ocijenio preuranjenim s obzirom na mogućnost ponavljanja tog postupka pred domaćim sudovima povodom ove presude ESLJP-a.
Značaj ove presude ESLJP-a, ukoliko postane pravosnažna, a uvjeren sam da hoće, uveliko prevazilazi ovaj pojedinačni predmet, jer će se, po sistemu presedana, primjenjivati i na druge slučajeve koji su (ili će biti) primljeni pred tim sudom a i pred nacionalnim sudovima članicama Savjeta Evrope, koji stavove toga suda moraju u praksi i da primjenjuju.
