Nakon saopštenja objavljenog 8. juna o.g. na internetskoj stranici Višeg suda u Beogradu da je Krivično vanpretresno vijeće toga suda – Odjeljenje za ratne zločine na sjednici vijeća održanoj 3. juna 2022. godine donijelo rješenje o potvrđivanju optužnice Tužilaštva za ratne zločine, koja je podignuta protiv okr. Vladimira Mikca i dr. zbog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu, u Hrvatskoj su se još više rasplamsale antisrpske strasti.
Таkо је premijer Hrvatske и predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković, u subotu 11. juna na 19. opštem saboru HDZ-a, uz pljesak i povike okupljenih, poručio: “Hrvatska se branila u Domovinskom ratu, branila se od agresije velikosrpskog Miloševićevog režima pa sigurno Vlada i HDZ neće dopustiti da 27 godina nakon pobjede u Domovinskom ratu tužilaštvo, bilo da je riječ o BiH ili Srbiji, diže optužnice protiv hrvatskih zapovjednika, generala ili pilota. Hrvatska država i svi mi stojimo uz naše heroje”.
A nekoliko dana prije, povodom najave podizanja optužnice protiv četvorice bivših oficira Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Beogradu, koji se sumnjiče da su naložili pilotima hrvatskih MiG-ova raketiranje izbjegličke kolone 7. i 8. avgusta 1995. godine, glavna državna odvjetnica (tužiteljka) Zlata Hrvoj-Šipek objašnjava: “DORH je u Hagu godinama imalo časnika za vezu i prekopao je sve arhive Haškog tribunala, u njima dokaza nije bilo. Da ih je bilo, Serž Bramerc bi to sigurno obuhvatio optužnicom. O tome ne treba govoriti”, pravdajući tako hrvatsku indolentnost u vezi ovog slučaja navodnim nedostatkom dokaza u haškim spisima.
Na molbu zagrebačkog Samostalnog srpskog nedjeljnika “Novosti” da se Brammerc osvrne na izjavu Hrvoj-Šipek, iz UN-ovog tužilaštva Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove odgovorili su da je “tužilaštvo Tribunala službeno predalo Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i njegovom oficiru za vezu dokaze o zločinima počinjenim tokom akcije ‘Oluja’ koji nisu obuhvaćeni optužnicom protiv Gotovine. Nismo obaviješteni da su ti slučajevi ikada istraženi ili procesuirani”, jasno dajući do znanja da su dokazi za zločine koji nisu ušli u optužnicu protiv Gotovine predani hrvatskoj strani s ciljem da se istraže i procesuiraju u Hrvatskoj.
I šta će mo sad?
Plenkovića i ostale političare, koji podilaze biračima kako bi se održali na vlasti, mogu razumjeti i kad lažu. Međutim, kao čovjek iz pravosudne branše, ne mogu tolerisati laži nekoga ko je na čelu državnog tužilaštva, kao što je pomenuta gospođa Hrvoj-Šipek. I nije to neka mala laž o korupciji, recimo. Ovo je velika laž na najvišem svjetskom nivou, laž potvrđena od UN-ova organa. Poslije ovakve laži pitam i Plenkovića i Milanovića i sve “Hrvate i Hrvatice” sa cijelog političkog spektra, žele li da im i dalje glavna tužiteljka u državi bude osoba koja tako javno i bezočno laže.
Laži hrvatske državne tužiteljke asocirali su me na izjavu kolege Tome File, na koju je, gostujući prije neki dan na jednoj beograskoj kablovskoj televiziji, potsjetio kolega Branko Lukić: s obzirom da advokati koj brane optužene Srbe pred Haškim tribunalom nikao ne mogu da ih odbrane od unaprijed utvrđene krivce, da im je onda kao braniicima primarni zadatak da tužioce i sudije natjeraju na što veću laž.
Potsjećam da se u “beogradskoj optužnici” nalaze imena 13 smrtno stradalih osoba na licu mjesta, od kojih je četvero djece i trudna djevojka, te 24 ranjenih, od kojih je devetero djece.
Jedan od dvojice Hrvata koji u svojim javnim nastupima pokazuju empatiju za srpske žrtve je i Ante Tomić, koji je ovih dana u svojoj kolumni u zagrebačkom Jutarnjem listu napisao: “Možda je upravo to u korijenu naših nevolja, nesposobnost za empatiju. Uspješniji narodi imaju razvijeniju imaginaciju i mogu se staviti na mjesto drugih, a mi smo moralni idioti kojima je uskraćeno da tuđe stradanje doživimo svojim stradanjem. Mi smo takve pakosne, glupe, nacionalističke mizerije da nas i danas ispunjava veseljem kako su Srbi devedeset pete traktorima otišli iz Knina i Drniša. … Nema tuđih nesreća. Sve nesreće su zapravo naše nesreće”.
Zagrebačka advokatkinja Slađana Čanković, koja zastupa oštećene sa Petrovačke i Prijedorske ceste pred pravusudnim organima u RH i BiH te pred Evropskim sudom za ljudska prava, ovih dana je javno izjavila da su srpske žrtve često žrtve politike, posebno naglasivši: “Pričati o njima u Hrvatskoj, posebno o akciji ‘Oluja', nije baš preporučljivo, jer se ne dozvoljava da se naruši ‘dostojanstvo domovinskog rata’. U ovdašnjoj javnosti vlada mišljenje da branioci nisu mogli da počine ratne zločine. Svako ko drugačije misli, postaje predmet političke i javne osude”, u što se i sama uvjerila kada je nedavno tribina o zločinu na Petrovačkoj cesti, na kojoj je bila jedan od učesnika, prekinuta od “hrvatskih domoljuba”.
Zagrebački advokat Anto Nobilo, drugi od dvojice Hrvata koji su do sada pokazali empatiju za stradale krajiške izbjeglice na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti, nedavno je javno izjavio: “Šuplje su fraze ‘mi ne damo svoje heroje', koje neće efekat u pravnom smislu proizvesti. Moramo činjenicama pogledati u oči, u Srbiji će nekog suđenja biti s nama ili bez nas, i u toj situaciji bolje je da okrivljeni ubace u taj postupak oslobađajuće dokaze i da se pokuša dobiti oslobađajuća presuda. Druga stvar je da Vlada stupi u kontakt sa Srbijom i da zatraži da cijeli predmet ustupi Hrvatskoj i da ga Hrvatska zadrži, jer su svi okrivljeni u Hrvatskoj i to je vrlo logično”.
U pravu je kolega Nobilo sa obje opcije. Druga u startu otpada jer hrvatska, i struka i politika, unaprijed odbacuju svaku pomisao da procesuiraju “svoje heroje”. Ostaje prva opcija. Naime, sada je skoro izvjesno da će doći do suđenja hrvatskim optuženim oficirima u Beogradu i bez njihova prisustva. Beogradski advokat Dušan Bratić, koji je prije tri godine i podnio krivičnu prijavu tužilaštvu za ratne zločine u Srbiji za zločine na pomenutim cestama i prikupio dosta validnih dokaza za odgovornost optuženih hrvatskih oficira, ovih dana uputio im je javni poziv da se, bez obzira na stav njihove države, pojave na beogradskom suđenju i (od)brane svoju oficirsku čast.
A onima koji pitaju kakvi su efekti suđenja u odsustvu optuženih, odgovaram: višestruki. Kao prvo i osnovno to će značiti pravdu za žrtve, odnosno porodice žrtava koje niko do sada nije ozbiljno tretirao ni u Hrvatskoj, ni u BiH, a donedavno ni u Srbiji. Ako dođe do pravosnažne osuđujuće presude, u što, s obzirom na raspoložive dokaze, ne sumnjm, i nije najbitnije da li će osuđeni odrobijati izrečenu kaznu. Mnogo bitnije je da će se kroz beograski postupak prikupiti svi validni dokazi o učešću hrvatskih aviona u granatiranju izbjegličkih kolona na pomenutim cestama, i što će ti dokazi, i sadašnjim i budućim generacijama, svjedočiti drugačiju istinu od sadašnjeg službenog hrvatskog narativa.
13. jun 2022.
Savo Štrbac
