Nedavno je na e-mail “Veritasa” stigla sljedeća poruka: “Poštovani, želim da vas zamolim da mi pomognete da saznam ko je ubio moga oca 1991. u Sloveniji. On je bio vozač kamiona, vraćao se iz Italije za Pakrac. Tu su ga zaustavili na barikadama i ubili. Bio je snimak na tv “jutel”. Imala sam iz novina “Vojska” sliku kako leži mrtav pored kamiona. Moja majka dok je bila živa nikada nije mogla da dobije ni penziju ni odštetu za moga pokojnog oca. Inače mi smo iz Pakraca. Ceo život u izbeglištvu. Ja sam bila dete kada se to sve desilo. Želim da znam ko ga je ubio. Jedino vi možete da mi pomognete. Unapred hvala. Romana”.
Neobičnost ovog pisma je bila u dva detalja: prvi je u tome što se ne navodi ime stradalnika a drugi o mjestu stradanja. Zbog toga smo zatražili od Romane da nam dostavi ime oca i njegove osnovne podatke kako bi mogli provjeriti da li ga vodimo u evidenciji žrtava.
Odgovorila je vrlo brzo. Otac joj se zvao Dragan Lukić sin Mile, rodjen 1965. u Arenđelovcu. Čovjek pod tim imenom nalazio se u “Veritasovoj” evidenciji žrtava. Pored njegovog imena upisani su podaci da je bio rezervni vojnik, pripadnik TO Pakrac u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, poginuo 26.juna 1991. godine, nema mjesta pogibije, posljednja adresa Pakrac, oženjen, dvoje djece, troje izdržavanih članova. Ovi podaci su preuzeti sa Spiska poginulih pripadnika JNA, TO, milicije i boraca Srpske vojske Krajine, kojeg je vodio Glavni štab SVK u Kninu. Mi u “Veritasu” smo pretpostavili da je Romana Slavoniju zamijenila za Sloveniju kao mjesto očevog stradanja.
Sve te podatke smo poslali Romani uz napomenu da je ona prva iz Draganove porodice koja nam se javila u vezi njegove smrti i s molbom da nam dostavi, ako posjeduje, podatke o mjestu i načinu pogibije i o mjestu sahrane kako bi ih dopisali u njegov dosie. Romana je u prilogu sljedećeg mejla dostavila očev izvod iz knjige umrlih izdat 1. oktobra 1991. u matičnom uredu Veliki Gaber, opština Trebnje, u kojem se kao datum smrti navodi “28. jun 1991. u 12:45” a mjesto smrti “cesta M-4 Medvedjek”.
Na osnovu tih podataka zaključili smo da je pok. Dragan, s obzirom da se našao na pomenutom spisku Glavnog štaba SVK, kao rezervista učestvovao u Desetodnevnom ratu u Sloveniji i da je on jedna od 70-ak žrtava toga rata, ali nam je i dalje ostala dilema zašto porodica nije dobijala nikakve benefite po osnovu njegove smrti.
Uskoro je sve nejasnoće razjasnila Draganova sestra po majci, Snježana, koja nas je posjetila i ispričala sljedeću priču: Dragan je radio kao vozač kamiona za jednog privatnika iz Zagreba prevozeći robu na relaciji Hrvatska – Italija. Kada se 26. juna 1991. vraćao iz Italije, i njega su, kao i mnoge druge kamione koji su prolazili istim putem, zaustavili slovenački teritorijalci, sa kojima su blokirali cestu radi spriječavanja prolaska jedinicama JNA te iza i između kamiona postavili svoje vatrene položaje odakle su pucali na pripadnike JNA. Treći dan prisilnog zadržavanja kamiona stranih registracija sa vozačima u blokadi, raketirali su ih avioni JNA, kojom prilikom je ubijeno šest vozača, među kojima i njen brat Dragan. Vlasnik Draganove firme na televiziji je prepoznao svoj kamion pa je otišao na mjesto događaja, gdje je pored kamiona identifikovao i Draganov leš. On je sredio i svu papirologiju oko prenosa Draganovih posmrtnih ostataka u Pakrac, gdje je i sahranjen 3. jula iste godine.
Od Snježane doznajem da su iza Dragana, pored majke Mileve, ostali supruga Radojka, sin Mladen (1997) i kćer Romana (1982). Dragan je u Novom Selu pored Pakraca napravio kuću, gdje je živio sa ženom i djecom, dok su ona, majka joj Mileva i otac živjeli u društvenom stanu u Pakracu, u kojem je živio i Dragan dok nije napravio svoju kuću. Odmah poslije Draganove smrti, Snježana je sa njenim roditeljima i Draganovim sinom Mladenom otišla u Aranđelovac, gdje su rođeni i Mileva i Dragan, dok su Radojka i Romana ostali u Novom Selu u svojoj kući sve dok u akciji “Bljesak” nisu i one došle u Srbiju. Godinu dana iza Mladena, zbog tuge za sinom, umrla im je i majka Mileva. U izbjegličkom centru “Čardak” u Deliblatskoj peščari umrla je i Draganova žena Radojka u pedesetoj godini života. Danas Mladen sa ženom i dvoje djeci živi u Njemačkoj, a Romana sa mužem i kćerkom u Srbiji. Mladen je ocu Draganu u Pakracu podigao spomenik gdje odlaze povremeno članovi porodice da mu zapale svijeću. I ona bi kao Romana i Mladen željeli da konačno neko i odgovara za smrt Draganovu i da njegova djeca dobiju obeštećenje od države Slovenije, koju smatraju jedinom odgovornom za smrt njenog brata.
Slučaj “Lukić” me motivisao da se detaljnije zainteresujem za rat u Sloveniji, posebno za stradanje šest vozača koji su doživjeli Draganovu sudbinu.
Prema svim izvorima Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (27. jun – 7. jul 1991) bio je kratkotrajni rat započet napadom slovenačke TO na JNA poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Prema slovenačkom istoričaru Boži Repe “u tom ratu je vjerovatno bilo 65 smrtnih slučajeva: 37 vojnika JNA, 12 pripadnika TO Slovenije i policijskih snaga i 16 civila, od kojih deset stranaca”.
Tragajući za podacima o stradanju vozača kamiona na wiki. rs naišao sam na sljedeći podatak: “U Medveđeku u centralnoj Sloveniji, kamionske barikade su zaustavile još jednu kolonu tenkova. U vazdušnim napadima na barikadu poginulo je šest vozača kamiona”, a u jednom odlomku iz neobjavljene knjige „Medijski porazi JNA – Istina o Kadijeviću”, autora Radisava T. Ristića, u to vrijeme načelnika Službe za informisanje o oružanim snagama SFRJ, i ovaj: “U razmeni vatre stradali su tom prilikom i neki vozači silom zadržanih vozila. Njihovi životi padaju na dušu donosioca i izvršioca zločinačke i sulude odluke da se vozači, kao živi štit, zadrže u svojim vozilima, iako je bilo očigledno da će mnogi od njih postati nevine žrtve”.
Iz slovenačkog rata najpoznatija scena je ubistvo trojice regruta pripadnika JNA (Zorana Ješića, Gorana Maletića i Antonija Šimunovića) kod graničnog prelaza u Holmecu, prikazana na snimku austrijske TV stanice ORF na kojoj se jasno vidi kako pripadnici slovenačke TO pucaju u njih iako sva trojica drže ruke uvis i šire bijeli čaršaf u znak predaje. Odgovorni za ovo ubistvo nikada nisu imenovani ni procesuirani, a sudski postupak pokrenut je samo protiv predsjednice tamošnjeg Helsinškog odbora, Neve Miklavčič Predan, koja je, zbog insistiranja na pronalaženju krivaca, tužena za klevetu.
Draganovoj kćeri Romani na pitanje sa početka ovog teksta odgovor bi mogao (trebao) dati tadašnji ministar odbrane a sadašnji premijer Republike Slovenije Janez Janša.
