Nedavno je Županijski sud u Osijeku zbog nedostatka dokaza nepravosnažno oslobodio optužbe Dragutina Hajdu (71) da bi počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civila u Vukovaru u novembru 1991. godine. Ovu vijest, što je iznimka od pravila, objavila je većina medija u regionu.
I sam sam bio veoma zainteresovan za ishod ovog postupka jer sam prvi i obavijestio javnost o Dragutinovom hapšenju, koje se desilo 16. marta prošle godine na londonskom aerodromu Hitrou kada se sa suprugom vraćao iz Hrvatske preko Beograda i Londona za Kanadu. O Dragutinovom hapšenju obavijestila me njegova snaha Sonja, koja je devedesetih prošlog vijeka, bježeći od rata u Sarajevu, takođe stigla u Kanadu.
Iz čestih kontakata sa Sonjomi doznao sam da je Dragutin iz Vukovara, da je mađarske nacionalnosti, da mu je žena Miroslava srpske nacionalnosti, u ratu da je bio na srpskoj strani, da je sa porodicom, suprugom i dvojicom sinova, prije dvadesetak godina došao u Kanadu sa hrvatskim dokumentima, gdje je u međuvremenu dobio i kanadsko državljanstvo. Sonja mi je poslala i evropski nalog za Dragutinovo hapšenje, iz kojeg sam doznao da ga Županijsko državno odvjeništvo u Osijeku tereti da je, kao pripadnik srpskih paravojnih jedinica, zajedno sa Stevanom Curnićem i jednim nepoznatim pripadnikom navedenih jedinica, u Veleprometu zlostavljao i usmrtio maloljetnu civilnu osobu Sinišu Rajkovića (16), da ga je prijavila Ružica Erdelji rođena Barbarić, bivša supruga njegovog rođenog brata Stjepana i to samo nekoliko dana prije hapšenja kada je doznala da se vratio iz Kanade u Vukovar.
Pomagao sam Sonji u angažovanju advokata u Engleskoj i Hrvatskoj, u traganju za sudskim spisima i potencijalnim svjedocima Sinišinog ubistva. Tako smo pribavili sudske spise iz kojih je bilo vidljivo da je za to djelo pred Županijskim sudom u Vukovaru prije 21godinu u prisustvu osuđen Stevan Curnić na 15 godina zatvora, i da niko u tom postupku nije ni spomenuo Dragutinovo ime. Potencijalni svjedoci koji bi mogli opovrgnuti Ružičinu optužbu su u međuvremenu umrli, među kojima i Stevan Curnić. Doznali smo i da se Ružica u zadnjih desetak godina eksponirala u hrvatskim medijima kao jedna od silovanih Hrvatica u Vukovaru u početku rata devedesetih, o čemu je često javno govorila.
Dragutin je veoma teško proživljavao ekstradicioni zatvor u Londonu, u kojem se i razbolio i pao u tešku depresiju, zbog čega je i zatražio da ga se što prije izruči u Hrvatsku, što se i desilo 1. decembra prošle godine, gdje je bio u istražnom zatvoru sve do objavljivanja oslobađajuće presude. I porodica je veoma teško doživjela njegovo hapšenje, jer su u sredini u kojoj su živjeli percipirani kao “porodica ratnog zločinca”.
Optužnica protiv Dragutina podignuta je 24. februara ove godine za isto djelo za koje je i osumnjičen, a glavni pretres je započeo u maju.
Odbrana nije ni osporavala ubistvo mldb. Siniše, ali je osporavala bilo kakvo učešće Dragutinovo u njegovom ubistvu, pa je na tu okolnost predložila svjedoke iz najbližeg Ružičinog okruženja radi utvrđivanje njene vjerodostojnosti.
Stjepan Hajdu, Dragutinov brat i Ružičin prvi suprug, za vrijeme rata, za razliku od brata, odabrao je hrvatsku stranu, sa mlađom kćeri 14. novembra 1991. otišao je u progonstvo za Zagreb, a starija kćer je sa Dragutinovom ženom i djecom završila u Begeču u Srbiji. Sa bratom se ponovo susreo 1997. po povratku u Vukovar i tad mu je brat ispričao da je bio na ulaznoj rampi u Veleprometu i da je nosio uniformu JNA. Ispričao je da je prije rata bio u braku sa Ružicom, ali sa njom više nema kontakte, dodavši da je ona “žena koja je sklona lažima i svađi” i da se ona i porodica njegovog brata nisu podnosili.
Biljana Božić, mlađa kći Ružice i Stjepna, svjedočila je kako su Dragutin Hajdu i njegova supruga bili prosrpskih ideja, iako su se deklarisali kao Mađari, i nisu voljeli njenu majku jer je Hrvatica. Istaknula je kako su i nju šikanirali, potvrdivši i da je Dragutina vidjela na Veleprometu u uniformi i na srpskoj strani.
“Ne vjerujem mami kada kaže da je silovana u ratu niti išta što kaže. Ona je ostavila sestru i mene i tatu kada smo bile male. Nikada nije pitala za nas. Nije voljela porodicu Hajdu, posebno Dragutina i njegovu ženu Miroslavu. Nisam u dobrim odnosima sa njom” – svjedočila je njena starija kći Ljiljana Čalić
“Ružica je bila moja supruga od 1984. do 2010. godine. Ona je jako osvetoljubiva. Kao što je mene optužila da sam bio četnik za vrijeme rata u Vukovaru, tako je i za Dragutina govorila da će mu se kad-tad osvetiti jer je nekada davno uzeo auto od njenog tadašnjeg supruga Stjepana”, svjedočio je Vladimir Erdelji, drugi bivši suprug svjedokinje Ružice.
Dragutinov nećak, Željko Kovač, koji je bio “hrvatski branitelj” i odveden na Velepromet, a potom u srpske logore, u svom iskazu navodi da je, dok je stajao u koloni u Veleprometu pognute glave s rukama na leđima, vidio ujaka Dragutina u uniformi JNA i sa puškom, koji mu je mahanjem glave dao mu znak da je stanje loše. Dok je bio u hangaru u mraku neko mu je baterijskom lampom osvjetlio lice pa onda svoje. Bio je to Dragutin. Ništa nisu govorili. Poslije je odvojen sa još nekoliko ljudi i autobusom odvezen u Sremsku Mitrovicu.
Iako je Ružica tvrdila da je očevidac događaja, na rekonstrukciji se ispostavilo da prostorija koju je opisala kao mjesto zločina i ne postoji. Takođe je tvrdila da je Siniša imao tetovažu što je demantovala njegova majka, kojoj Ružica, iako su bile zajedno u srpskom logoru, nikada nije spomenula da je Dragutin učestvovao u ubistvu njenog sina. Zbog svega rečenog sud je Ružičin iskaz ocijenio nevjerodostojnim i neistinitim i Dragutina oslobodio optužbe.
Dragutin je oslobođen ne samo zbog toga što djelo nije ni počinio, već i zbog toga što je iza njega čvrsto stajala porodica, koja je mogla da mu angažuje i veoma kvalitetne advokate, koji su uspjeli da suđenje Dragutinu prebace na suđenje vjerodostojnosti “nevjerne” svjedokinje Ružice.
Priča o porodici Hajdu je i ilustracija o stradanju porodica mješovitog nacionalonog sastava u građanskom ratu devedesetih kakvih je bilo mnogo i u Vukovaru i u državi koja se zvala SFRJ.
