Državljanin Srbije Ratko Andrić (77) zvani Čića, osuđen je nepravosnažno na Županijskom sudu u Zagrebu na 15 godina zatvora jer je kao potpukovnik JNA i komandant logora ratnih zarobljenika Manjača tokom 1991. držao u nehumanim uslovoma zarobljenog 221 pripadnika ZNG i MUP-a RH od kojih je jedan, radi izostanka nužne medicinske brige, i preminuo, piše zagrebački “Jutarnji list” u današnjem internetskom izdanju.
Sudsko vijeće Andrića je osudilo u odsudtvu te mu je ujedno naložilo i plaćanje 59.037 kuna sudskih troškova u što je ukalkulisano sudsko-medicinsko vještačenje, trošak tumača, svjedoka i njegova branoca. Određen mu je i istražni zatvor.
Ovaj list prenosi i odbranu optuženog Androća, koju je iznio na Odelenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 2013. godine, u kojoj je negirao krivicu:
“Poznato mi je da se u Zagrebu protiv mene vodi krivični postupak. Ja u Manjači nisam uopšte bio komandant logora. Mene je rat zatekao u Sloveniji te sam bio u inspekciji tamo. Kad sam se vratio s jedinicama JNA iz Slovenije, otišao sam jer sam radio u Upravi bezbednosti i vodio sam Resor obuka formacija i opremanja jedinica vojne policije u JNA. Poslali su me u Manjaču rekavši mi da imaju problema sa zarobljenicima. Bio sam profesor i 15 godina sam radio u Vojnoj pošti Pančevo. U Manjači sam po dolasku vidio ljude kako su smješteni, bili su to pripadnici HVO-a koji su se predali u Kostajnici pripadnicima JNA. I bili su vrlo loši uslovi smještaja odnosno smještaj je bio u štalama koje su bile prazne. Sve to sam evidentirao, otišao u komandu korpusa i rekao da nemaju uslova da prezime, da se mora nabaviti slama, ćebad i odjeća. Pomoćnik komandanta mi je na to rekao: ‘Nemoj se sekirati, oni svakako idu u razmjenu‘. Na kraju sam napisao da pripadnici vojne policije ne smiju dolaziti u kontakt s ljudima koji su se predali” – branio se Andrić napominjući da je bilo zabranjeno u logor unositi oružje niti se smjelo ulaziti bez njegova odobrenja. Što se tiče, pak, Stanka Baltića, optuženi je naveo da nije bio njegov prethodni komandant već samo starješina.
“Mene su u logoru nazvali komunjarom te mi se i fizički prijetilo pa sam otišao pomoćniku komandanta za moral i rekao mu da mi ugovori sastanak u mjesnoj zajednici jer da mi ljudi, koji se smatraju iznevjerenima, prijete. Ljudi su se na kraju predali prema pripremljenim popisu. A kad je došlo opet do komplikacija, ponovno sam otišao u Manjaču te su mi rekli da se na logor cijelu noć pucalo pa je komanda bila zabrinuta i napravio se plan obezbjeđenja pet kilometara od mjesta. Predviđena je zatim bila razmjena, da će autobusima ići do Karlovca na inženjerskom poligonu. Bilo nam je teško zarobljene pripadnike HVO-a i MUP-a voditi kroz područje gdje su ratovali. Ali na kraju, kad smo došli u Mekušja, nije bilo ništa od razmjene, a navečer sam gledao televiziju i čuo kako u parlamentu Hrvatska izjavljuje kako neće prihvatiti razmjenu bojovnika. A kako sam ja bio pomoćnik komandanta korpusa za vojnu policiju, imao sam zadaću organizovati jedinice vojne policije jer su sve bile B formacije, a neke čak i C, dok je A formacija u vojsci značila punu popunjenost – rekao je još optuženi navodeći da je organizovao ta formiranja, obuku i obezbjeđenje.”
Takođe je naveo i da delegacije Crvenog krsta nikada nisu imale primjedbe ali da je danska delegacija rekla da se ljudi moraju kupati. Na to im je Andrić kazao da će “svi u tim zimskim uslovima dobiti tuberkulozu” usput se šaleći i da je “bolje da budu prljavi nego mrtvi”.
Na pitanje ima li saznanja o maltretiranju u logoru, Andrić je kazao da mu je šef bezbjednosti – starješina rekao da su poneki vojnici bili željni iživljavanja i da se žele tući.
Veritas.info
Povezani tekstovi
