Nekoliko nedjelja pred godišnjicu ubistva devetero mještana u Varivodama, telefonom mi se javio Duško Ilijašević i sugerisao da se među žrtvama pomene i njegov stric Ilijašević Uglješa (54), koji je ubijen oko ili istog dana kada i njegovih devetero komšija i čijeg imena nema na spomeniku žrtvama toga sela.
Više detalja o ubistvu devetero Srba u Varivodama: Jovana Berića (75), Špire Berića (55), Rajdivoja Berića (69) , Marije Berić (69), Mirka Pokrajca (84), Dušana Dukića (59), Marka Berića (82), Milke Berić (67) i Jovana Berića (56), pobijenih 28. septembra 1995. u njihovim dvorištima, na pragovima kuća ili u kućama, javnost je saznala 2. oktobra 1995. iz saopštenja Hrvatskog helsinškog odbora (HHO). Do tada je hrvatska policija, iako na vrijeme obaviještena, pokušavala prikriti taj zločin, u čemu nije uspjela zahvaljujući činjenici da su vrlo brzo na mjesto zločina stigli predstavnici UN-a i novinari Slobodne Dalmacije. Ipak je uspjela da leševe ubijenih skloni tako što su ih pokopali na kninsko groblje pod oznakama “nepoznat”, iako su znali njihov identitet. Njihova tjela su u proljeće 2001. ekshumirali haški istražioci, među 301 posmrtnim ostatkom, koliko ih je bilo pokopano na tom groblju, svi iz vremena “Oluje” i “postoluje”.
Porodice su ih identifikovale 2002. u Zagrebu i sahranili ih u rodnom selu, gdje su im opština Kistanje i Srpsko narodno vijeće podigli spomenik, koji je već više puta skrnavljen i kod kojeg se već više od deset godina održavaju komemoracije na visokom nivou. Tako je još 2010. na komemoraciji, pored rodbine i predstavnika srpske zajednice, prisustvovao tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, a ove godine već se skoro dva mjeseca najavljuje i prisustvo hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. I pored svega toga, za ovaj zločin do danas, iako je bilo procesuiranih, još niko nije osuđen.
Zašto među žrtvama nije ispisano i ime već pomenutog Uglješe Ilijaševića?
Njegovo tijelo pronađeno je nešto kasnje u gustjerni za vodu. K.Š., aktivista HHO, svjedoči: “Došao sam do rubnih kuća u Varivodama, odkuda se vidi Zečevo… Pred sobom sam vidio gustjernu sa vodom. Osjećao sam miris raspadnutog tijela. Kako sam nailazio na krepane ovce i stoku, mislio sam da je ovca. Nisam mogao ocjeniti odakle dolazi. Pored gustjerne sam vidio kantu. Bacio sam kantu u bunar i pazio da se ne čuje preglasno. Kad je kanta pala, pala je na nešto meko. Pogledao sam dolje i vidio leš u vodi. Zamalo sam dobio slom živaca. Imao je hlače i košulju, bio je naduven, ali ne znam da li je bio muškarac ili žena… Malo dalje, jedno 100 metara dalje, naišao sam u šipražju na leš žene, naduven. Već su ga ptice načele. Bila je gola od pasa, a ne mogu reći koliko je imala godina. Bila je deblja ženska i još naduvena. Smrdila je da je to bilo neizdrživo. Bila je starija baka, tjelesno malo jača. Ležala je na leđima. Nije bilo ni stoke ni ptica. Nikog živog samo smrad leševa i paljevine…”
HHO je pretpostavio da je ženski leš pripadao Mariji Pokrajac (84) iz Varivoda a leš iz gustjerne Milivoju Atlagiću (55) iz obližnje Ostrvice, koji je ostao u svom selu i iz kojeg je, koji dan kasnije, radi nekog posla otišao u Varivode, gdje je i ubijen, ali se nije znalo gdje je pokopan.
Međutim, nije to bio Milivojev nego Uglješin leš. U oktobru 1995. našao ga je nećak Ozren Mandić, koji je živio u Vodicama, kada je došao da ga obiđe. Ozren je svog ujaka Uglješu i sahranio na mjesnom groblju. O Uglješinoj smrti mi u Veritasu smo prvi put čuli tek 2014. od Dalibora Dukića koji se vratio u Varivode. Ispričao nam da je Uglješa bio seoski kovač, da je lijepo crtao, da nije bio oženjen, da je imao i psihičkih problema i da je živio u domaćinstvu sa bratom Stankom, koji je izbjegao u Srbiju, gdje je u međuvremenu i umro, te da ima i rođenog brata Živka, lječnika po zanimanju, koji živi u Beogradu. Istog dana smo ga nazvali. Živko nam je potvrdio Daliborovu priču i dodao da je Uglješin leš obdukovan na patologiji u Zadru i da u obdukcionom zapisniku piše da je uzrok smrti utapanje, ali da je on svojim “kolegijalnim vezama” doznao da je imao prostrelnu ranu na potiljčanom dijelu glave, što je i pravi uzrok smrti.
Rodbina ubijene starice Marije Pokrajac, ako je uopšte ima, još nam se nije ni javila. Osobu pod tim imenom Veritas i ne vodi među žrtvama “Oluje”.
Iz iskustva znam da je rodbina ubijenih Srba u “postolujnim vremenima” ako su svi ili samo poneki živjeli u Hrvatskoj izbjegavali da prijave da su im rođaci ubijeni u Krajini kako bi izbjegli moguće posljedice. Jedan iz te kategorije je i potpredsjednik hrvatske vlade iz srpske kvote, Boris Milošević, koji je prvi put ove godine, neposredno pred odlazak u Knin na proslavu “Oluje”, obznanio da je i njegova baka sa očeve strane Darinka (70) ubijena od hrvatskog vojnika u selu Pavići u septembru 1995. Pavići su u blizini Varivoda.
Tri dana pred godišnjicu ubistva Varivodičana, nazvala nas je telefonom i Bulaja Nevenka iz Ićeva i zamolila nas da urgiramo da se na komemoraciji u Varivodama pred viskim gostima pomenu i imena njene svekrve Milke (85) i zaove Draginje (55) koje su nekako u isto vrijeme ubijene i zapaljene u njihovoj kući u Ićevu, i muža zaove Jeke, već spomenutog Milivoja Atlagića, za čijim posmrtnim ostacima se još traga. Kad joj rekoh da je ovo komemoracija žrtvama iz Varivoda i obližnjeg Gošića, u kojem je mjesec dana ranije po istom obrascu ubijeno sedam mještana, reče mi: “Pa nema tu razlike. Ićevo je odmah uz Varivode i ubili su ih isti vragovi samo zato što su Srbi”.
Ako ima nešto pozitivno u Miloševićevom odlasku na proslavu “Oluje” u Knin, onda je to ohrabrenje rođacima ubijenih Srba da je došlo vrijeme da slobodnije mogu pričati o stradanju njihovih rođaka u ratnim i poratnim vremenima devedesetih. Malo li je?
