Sasa M… nedavno je postavio sljedeći tvit: “23.11.1990. poginuo je Goran Alavanja. On je prva žrtva sukoba u Hrvatskoj. Bio je policajac MUP-a Hrvatske. Bio je dežurni kod Benkovca i neko je zasuo auto mecima. Hrvati tvrde da su Srbi, ali auto nije nađeno kod Srba. Dakle, ni dandanas se ne zna ko ga je ubio.”
Pošto se već duže vremena nakanjujem da javno objavim moja saznanja o ovom događaju, Sašin tvit me je ponukao da barem dio tih saznanja podijelim i sa čitaocima “Politike”.
Iako je “balvan revolucija” započela 17.avgusta 1990, policijske stanice na području SUP-a Zadar – biogradska, benkovačka, obrovačka i zadarska – nastavile su saradnju, koja se, između ostalog, očitovala i u sprovođenju direktive o upućivanju milicionera jedne na područje druge stanice radi uspješnije kontrole šverca oružjem, koje se u to vrijeme intenziviralo. Tako je benkovačka patrola u sastavu: Goran Alavanja, Stevan Bukarica i Jovo Graovac, sva trojica srpske nacionalnosti, 22. novembra upućena u noćnu smjenu na područje Obrovca sa zadatkom da kontroliše raskrsnicu Obrovac – Benkovac – Žegar. Nalazili su se u “stojadinu” sa policijskim oznakama, sa kojim je upravljao Goran (27), inače školovani policajac i dobar poznavalac borilačkih vještina. U gepeku automobila imali su dugo oružje. Bilo je nevrijeme i duvalo je jako jugo.
Napad na patrolu, koja je drijemala u kolima, uslijedio oko dva sata iza ponoći. Napadači su prišli neopaženo i sa kapuljačama na glavi. Prozor sa vozačeve strane bio je poluotvoren. Jedan od napadača je kroz otvoreni prozor automatsku pušku, otkočenu i podešenu na “rafalno”, prislonio Goranu na sljepoočnicu, što ga je probudilo, ali to nije dao do znanja napadaču, već je, postupajući onako kako su ga obučili u policijskoj školi, naglim pokretom lijeve ruke smaknuo cijev sa svoje sljepočnice i istovremeno kažiprst desne ruke gurnuo u otvor na cijevi puške, što je iznenadilo napadača, koji je nekontrolisano povukao obarač i ispalio rafal. To dokazuje nedostatak jagodice na kažiprstu Goranove desne ruke i sedam ustrelnih rana na njegovom tijelu koje su imale ulaz sa lijevog boka po dužini trupa, s tim da su dva metka prošli kroz Goranovo tijelo i zabili i u suvozača Bukaricu. Napadači su Goranovo mrtvo tijelo izbacili iz “stojadina” te naredili teže ranjenom Bukarici i nepovređenom Graovcu, koji je dremao na zadnjem sjedištu, da napuste automobil, sa kojim su se odvezli u pravcu Žegara i koja su pronađena tek treći dan u selu Bilišani bez dugog oružja u gepeku. Sve ovo je utvrđeno na osnovu iskaza preživjelih policajaca i balističko-medicinskim vještačenjem u toku istrage, u kojoj sam i ja imao svoju rolu.
Hrvatski mediji su za ovaj napad optuživali Luku Ličinu, poznatog aktivistu SDS-a iz Gračaca, na osnovu toga što je njegov crveni golf u noći ubistva viđen u Obrovcu i što je na mjestu napada na patrolu pronađen neki račun na njegovo ime, s namjerom da se dočepaju dugog oružja. Srbi su javno optuživali da su patrolu benkovačke policije napali specijalci SUP-a Zadar, zato što benkovački policajci nisu htjeli da nose hrvatsku šahovnicu. Atmosfera je bila veoma napeta, čemu je dopinijela i Goranova sahrana u njegovom rodnom selu Karinu Donjem, na kojoj se okupilo mnogo svijeta, ponajviše lokalnih Srba, i na kojoj su držani “zapaljivi govori”.
Poslije Goranove sahrane, isto ili naredno veče, sastao sam se s Ličinom u njegovoj kući u Gračacu. Kleo mi se da on nema nikakve veze sa napadom na benkovačku policijsku patrolu. Moguće je, govorio mi je, da je neko “posudio” njegov crveni golf, jer ga je ujutro našao preparkiranog i sa manje goriva u rezervoaru, i da je iz njega ispao i onaj račun na njegovo ime koji je pronađen u blizini mjesta napada. Potpisao mi je punomoćje za zastupanje što mi je i omogućilo aktivno učešće u istrazi.
Drugi dan po susretu sa Ličinom, u advokatsku kancelariju u Benkovcu, u kojoj sam radio sa kolegom Radomirom Kužetom, navratili su rođaci pok. Gorana s molbom da ih zastupamo u istrazi. Dogovorili smo se da će njih zastupati kolega Kužet jer ja već branim osumnjičenog. Narednog dana susreo sam se sa istražnim sudijom iz Istražnog centra u Zadru Đurom Zrnićem i zamjenikom Okružnog tužioca u Zadru Antom Klišmanićem, koji su bili zaduženi za istragu u ovom ubistvu, koje je ozbiljno uzbudilo duhove i prijetilo da eskalira u žešći hrvatsko-srpski sukob. Zamolili su me da prenesem osumnjičenom Ličini da što prije iznese odbranu i da sam izabere mjesto i vrijeme gdje će se to obaviti. Svima nam je bilo i interesu da se utvrdi istina.
Iste večeri ponovo sam otišao kod osumnjičenog Ličine i prenio mu poruku tužioca i istražnog sudije. Odgovorio mi je da će donijeti odluku nakon konsultacija sa nekim stranačkim kolegama iz Knina. Drugi dan mi se javio telefonom i samo izgovorio riječ “ne”, što je značilo da ne želi iznijeti svoju odbranu pred hrvatskim pravosuđem. Od tada ga više nisam ni čuo ni vidio. Iz hrvatskih medija sam doznao da je istraga protiv Ličine za napad na policijsku patrolu obustavljena zbog nedostatka dokaza i da se ubistvo Gorana Alavanje još uvijek vodi pod nerješenim slučajevima.
Goran se nalazi na “Veritasovoj” listi srpskih žrtava rata na području Hrvatske i bivše RSK u ratu devedesetih. Njegovo ime se nalazi i u “Registru hrvatskih branitelja”, ali Hrvatska kao prvu žrtvu “velikosrpske agresije” obilježava stradanje policajca Josipa Jovića, Hrvata po nacionalnosti, koji je poginuo pod sumnjivim okolnostima na Plitvicama 31. marta 1991. Direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Ante Nazor, smatra da Goran Alavanja ne može biti hrvatski branitelj jer nije želio nositi hrvatski grb i zato što je u “Krajini” slavljen kao prva žrtva ustaša.
30. novembra 2020.
Savo Štrbac
