BEOGRAD – Predsjednik Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac smatra da je samozvana Hrvatska pravoslavna crkva /HPC/ opasna po Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu /SPC/, jer je riječ o dugoročnom projektu, čiji su glavni ciljevi dobijanje autokefalnosti i pohod na imovinu SPC u Hrvatskoj.
Iako takozvana HPC još nije uspjela da se upiše u Evidenciju vjerskih zajednica u Hrvatskoj zbog administrativnih prepreka sadašnje vlasti, Štrbac procjenjuje da je pitanje dana kada će se to desiti, nakon čega će samoproglašeni arhiepiskop samozvane HPC Aleksandar i njegovi promoteri u Hrvatskoj pojačati svoju kampanju i lov na sljedbenike, čiji je broj, prema zvaničnim podacima, dostigao skoro 16.000.
“Ta brojka je, ako pogledamo ostale vjerske zajednice, ne računajući Rimokatoličku crkvu, velika i vrlo intrigantna, a nameće se pitanje ko su ti ljudi koji se izjašnjavaju kao Hrvati pravoslavne vjeoispovijesti u vrijeme kada se sprovodi pohrvaćenje i pokatoličavanje Srba u Hrvatskoj”, rekao je Štrbac za Srnu.
Na pitanje ko su ti ljudi, on odgovara da većinu vjerovatno čine Srbi koji su ratovali u Hrvatskoj vojsci, čiji broj je između 10 i 12 hiljada, a njihov vjerski i nacionalni identitet otkriva to što imaju udruženje “Hrvatski branitelji pravoslavne vjere”.
“Čak i da se svaki od 12.000 tih ‘branitelja’ upisao kao Hrvat pravoslavne vjere, što baš i nije vjerovatno, ostaje pitanje ko su ostali i na osnovu čega su postali Hrvati pravoslavne vjere. Osim toga, u takozvanoj HPC računaju i na to da će im prići i Bugari, Rusi, Makedonci, Crnogorci i pripadnici drugih nacionalnosti koji se deklarišu kao pravoslavni vjernici, tako da oni operišu i sa cifrom od 40.000 potencijalnih sljedbenika, što je još intrigantnija i opasnija brojka od sadašnje”, ukazuje Štrbac.
On odbacuje teze da je riječ o karikaturalnoj organizaciji bez ikakve moći, uticaja i šansi da ostvari ciljeve, koja je, uz činjenicu da još nije ni upisana u registar vjerskih organizacija, podijeljena na nekoliko struja.
Prvu čine sljedbenici inicijatora projekta “HPC” Ive Matanovića iz Zadra, deklarisanog ustaše koji je sve do smrti 2016. godine isticao da je bio pripadnik Ustaške mladeži, da je preživio Blajburg i da mu je otac bio ustaški oficir u logoru Jasenovac.
Nakon njegove smrti, kako objašnjava Štrbac, u prvi plan je izbio “arhiepiskop” Aleksandar /Ivanov/, koji je u Hrvatsku došao 2013. godine iz Bugarske, gdje je bio operski pjevač i gradonačelnik u jednom mjestu, a prije toga i sveštenik.
Treći eksponirani zagovornik HPC je sadašnji samozvani arhiepiskop zagrebački i predsjednik takozvanog Svetog sinoda Hrvatske pravoslavne mitropolije Bonifacije Škulić iz okoline Zadra, koji je rođen kao Hrvat po imenu Andrija i kršten kao katolik.
“Taj Škulić, koji kaže da je primio pravoslavlje, tvrdi da je dobio saglasnost Grka da osnuje HPC. Isto to pokušava i ovaj bugarski raspop Aleksandar. Sve tri grupe su se takmičile ko je vjerodostojniji i originalniji nastavljač HPC iz vremena NDH i Ante Pavelića. Svi oni traže od Vaseljenskog patrijarha tomos kao što su dobili Ukrajinci i Makedonci, a što pokušava i nepriznata CPC u Crnoj Gori”, navodi Štrbac.
Dodatni problem je, kako kaže, to što ih u namjeri da pravoslavnu crkvu na teritoriji Hrvatske odvoje od Beograda i srpske Patrijaršije podržavaju osvjedočeni srbomrci sa uticajem u Hrvatskoj, ali i van nje poput novinara Jurija Krsnika, Tihomira Dujmovića i Marka Juriča, koji promovišu takozvanu HPC i pomažu joj da širi brojne istorijske falsifikate.
Štrbac ističe da tih istorijskih podvala ima u izobilju, a najveće su teorija da Mitropolija u Sremskim Karlovcima “nije bila srpska nego hrvatska, da se u vrijeme Austrougarske, na čijoj teritoriji je bila, zvala Hrvatska erhiepiskopija i da je bila istorijska crkva Hrvatskog kraljevstva, pa je, shodno logici promotera HPC, i otac Nikole Tesle bio hrvatski sveštenik, a jedan od najznamenitijih Srba Hrvat, baš kao i čuveni naučnik Milutin Milanković”.
Osim toga, “arhiepiskop” Aleksandar se hvali kako “dokazao da Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o pridruživanju srpskoj crkvi u Kraljevini SHS, pa “de jure još postoji”, a tvrdi i da srpska crkva do 1920. nije postojala i da se ime SPC prvi put pominje u Ustavu SPC iz 1947. godine.
Iako je jasno da su tvrdnje Bugarina, koji se osjeća i izjašnjava kao Hrvat uprkos tome što u Hrvatskoj živi desetak godina, vjerodostojne koliko i njegova uobrazilja da je arhieiskop, Štrbac smatra da svi ti falsifikati u Hrvatskoj padaju na plodno tlo i samozvanom poglavaru nepriznate crkve daju vjetar u leđa u namjeri da se dokopa imovine SPC, što je primarni cilj čitavog projekta.
“SPC je odvajkada u Hrvatskoj i ima bogatu imovinu. To nisu samo hramovi, šume, livade, vinogradi i druga materijalna dobra, već i ikone, freske i riznice. Zato promoteri HPC sanjaju da se dočepaju tog bogatstva, što je njima vjerovatno i važnije od statusa njihove organizacije”, smatra Štrbac.
On vjeruje da oni od svojih namjera neće odustati i da računaju sa tim da će nakon premijera i predsjednika Hrvatske Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, u kojima vide prepreku za upis u Evidenciju vjerskih zajednica, na vlast doći neko ko će im omogućiti da se registruju, a potom im pomoći da po ugledu na Makedoniju i Ukrajinu, krenu u ofanzivu na tomos Vaseljenskog patrijarha.
Štrbac ukazuje da je nedavno i hrvatsko-australijski kongres iz Australije, koji je veoma jak u toj zemlji, pisao Plenkoviću i kritikovao ga što krši Ustav i ne dozvoljava HPC da se registruje, pominjući njihovo pravo na sopstvenu crkvu i slobodno vjersko opredjeljenje.
“Zato je ta takozvana HPC opasnost, jer se sve više lobira za nju. I SPC i država Srbija, kao i svi Srbi u matici i dijaspori, tu prijetnju bi morali da shvate ozbiljno i da joj se suprotstave dok sve ne ode predaleko”, upozorava Štrbac.
Povezani tekstovi
