TEŠKO da je na domaćoj filmskoj sceni u posljednjih desetak godina postojala veća pompa od one koja je nastala oko “Generala”, novog filma Antuna Vrdoljaka o životu i ratnom putu Ante Gotovine.
Radi se o biografiji koja je kao stvorena za veliko platno, a dodamo li na to i ugled koji Gotovina uživa i što Hrvatima predstavlja, pompa oko filma je i više nego razumljiva.
Ono što je teško shvatiti jest kako je moguće da je iz tako bogate biografije nastao film poput Vrdoljakovog “Generala” koji je u nešto više od dva i pol sata pokušao ispričati puno toga, ali se na kraju sveo na 163 minuta dugi trailer za seriju koja, nadamo se, neće biti u tolikoj mjeri osakaćena neobjašnjivim montažerskim odlukama.
Bez previše filozofije, film je staromodan, na momente neizdrživo patetičan, prepun klišeja i unakažen više nego nespretnom montažom.
A sad idemo redom.
Povratak u devedesete (ali ne zato što je to vrijeme radnje)
U rijetkim trenucima kada funkcionira, film prenosi tek općepoznata biografska mjesta i debelo se oslanja na kvalitetne glumačke izvedbe i odlično snimljene akcijske scene. Ostatak vremena prepušteni smo gomili naoko nepovezanih scena koje se nižu bez repa i glave te glumce koji gomilu neprirodnih dijaloga prepunih nepotrebnih pjesničkih ukrasa pokušavaju pretvoriti u nešto što zvuči prirodno i ljudski.
Nažalost, rukopis Antuna “svete ruke moje majke” Vrdoljaka teško je pretvoriti u nešto prirodno.
Možemo to nazvati stilom, ali prvenstveno se radi o povratku u hrvatske filmske devedesete u kojim su svi likovi zvučali uštogljeno i teatralno, a svaka rečenica kao dio nekog bitnog i pomno pripremljenog govora.
Gdje je nestao čovjek
Gotovina većinu vremena zvuči i djeluje kao da nije s ovog planeta niti iz ovog vremena. Gotovo bezgrešno biće koje kroz kaos ratišta prolazi neokrznuto ovozemaljskim. Njegovi trenuci slabosti rezultat su njegove anđeoske dobrote, nesebične potrage za pravdom i želje da nakon rata napokon pronađe mir i ljubav. Tu i tamo ode u akciju i kokne par četnika, ali većinu vremena lebdi pola metra iznad tla i sporadično sipa citate, životne filozofije ili se pak u domoljubno-pjesničkom ushitu divi prekrasnom hrvatskom krajoliku.
Više je nego očito da postoji želja da se Gotovinu prikaže kao heroja i to je razumljivo, ali u tom su procesu potpuno izgubili čovjeka koji ostaje zakopan ispod Vrdoljakovih projekcija i idealiziranja.
Goran Višnjić sve to pokušava zauzdati i svim se silama trudi Gotovini dati ljudsku crtu, ali scenarij mu to jednostavno ne dopušta.
Sve Antine žene: Žena, žena i novinarka (isto žena)
Dodatni problem je i to da ovaj materijal ne funkcionira kao film. Očito je zamišljen kao serija i to je trebao i ostati.
Čovjek bi pomislio da su 163 minute dovoljne da ispričate koliko-toliko suvislu priču o Gotovini, ali to je, čini se, nemoguće. I naravno da su tri sata premalo da ispričate bilo čiju životnu priču, a kamo li čovjeka koji je u jednom danu proživio više nego neki u cijelom svom životu, ali to je neusporedivo teže ako si svako malo uzmete po pet minuta da gledatelje zamarate uvjerljivo najbezveznijim trkeljanjima sporednih likova.
“General” je ogledni primjer loših odluka u montaži. Odlučiti što treba, a što ne treba završiti u filmu izuzetno je teško, ali nužno je. Ako ste, primjerice, odlučili ispričati priču o srpskom generalu i njegovoj sekretarici/ljubavnici, bilo bi dobro da imamo neki uvod ili uvid u to tko su ti ljudi, da nam barem pokušate objasniti zašto je njihovoj ljubavnoj priči posvećen tako velik dio vremena u završnici filma.
Naime, Sreten Mokrović i Olga Pakalović bez ikakvog se upozorenja nakon više od dva sata priče o Gotovini, iznenada pojavljuju pred sam kraj filma i dobrih nas desetak minuta gnjave i zbunjuju svojom ljubavnom pričom. I bio bi to samo Vrdoljakov pokušaj da prikaže i poneku priču s “druge strane”, ali to je promašeno ako to nije činio tijekom ostatka filma, a posebno promašeno ako ljubavima Ante Gotovine, čovjeka o čijem životu snima film, nije dao isti tretman.
Njegov odnos s Vesnom Karuzom (njeno se ime, uzgred rečeno, nikada ne izgovara već se pretpostavlja da svi znaju o kome je riječ) koju glumi Nataša Janjić u tolikoj je mjeri zbunjujuć da vam nije jasno ni tko je ona, što se dogodilo između njih, jebu li se ili je on još uvijek vjeran Ximeni i u kojem se točno trenutku između njih rodila velika ljubav koja je Vesnu natjerala u suze. No, odnos im se, što se gledatelja tiče, svodi tek na kratku vožnju od fronta do hotela.
Dunja Gotovina dobila je još gori tretman pa je svedena na “neku ženu” koja se pojavila na desetak sekundi, nestala i zauvijek zarobila generalovo srce. Kako? Možda zato što je lijepa u uniformi. Nitko ne zna, a Vrdoljak se nije ni potrudio objasniti nam.
Propuštena prilika
To je, generalno gledajući, problem cijelog filma. Ako su vam život generala i povijesne okolnosti jasne, gledanja filma uvelike vam je olakšano. Ako nisu, ovaj film vam u tome neće pomoći već vas natjerati da se svako malo zapitate: “Tko je ovo”, “gdje su oni”, “u kojem su odnosu” i “otkud sad ovo”.
Sve se svodi na montažu. Mnogo toga nije jasno zato što je konfuzno montirano. Nebitno traje predugo, bitno prekratko i film pati. Iznenađujuće sjajno obraćanje Gotovine podređenima prije ulaska u Knin svedeno je na crticu dok potpuno nebitne stvari traju i traju. Serija je serija, a film je film. Ovo je serija i uvjeren sam da će u tom formatu funkcionirati daleko bolje iako će problemi i tada postojati. Postoje dirljivi pa čak i duhoviti trenuci, ali ostaju izgubljeni u vrtlogu patetike i pokušaja da u nešto više od dva i pol sata uguraju skoro osam sati materijala.
S druge strane, sudeći prema reakcijama tijekom projekcije bilo je jasno da su mnogi u filmu iskreno uživali i da će ovo definitivno biti popularan film o kojem će se još puno pričati.
I da ne bi bilo zabune, ovo je film koji će vas zabaviti. Neke zato što je domoljuban, a neke zato što je tako prokleto domoljuban. Međutim, ovo je u prvom redu propuštena prilika da jedna izuzetno bitna i filmski zahvalna biografija dobije film kakav zaslužuje.
Povezani tekstovi
