Do Đure nije lako doći. Na pola puta od Slunja do Ogulina mora se skrenuti prema Ključu. Na tom potezu od nekih šest i pol kilometara lošeg makadama osim njega žive još dva čovjeka, ali se ne druže jer su si predaleko. Na pola sela mora se skrenuti oštro desno prema zaseoku Šušnjari, može se autom, iako se zbog visoke trave i gustog žbunja tako ne čini. Onda se vozi 500 metara šumom, pa se počinju nazirati prvi krovovi, ima ih oko 20, a svi su Đurini.
Tada iz dvorišta izlete njegova tri psa, Vuki, Ćiba, mali koji još nije dobio ime, a pridruži im se uvijek barem još jedan koji je odnekud došao. Koščato Đurino lice s rijetkim sijedim brkovima koje napola zaklanja šilterica izvirit će ispod jednog od krovova ako procijeni da ste dobar čovjek, a ako ne, možete se odmah okrenuti, jer se satima neće javiti, ali će kroz špijunku pratiti svaki vaš korak. Mi smo se okrenuli, a onda je iz jedne baračice izašao suhonjavi, malo pogrbljeni starac neobično jakih ruku. Jednu je digao u zrak. To je bio dobar znak.
Prošavši kroz kapiju iznad koje je mesingano zvono, nismo ušli samo u njegovo dvorište, već i u njegov svijet. Posjeo nas je u ljetnu sjenicu, kraj koje je ista takva, samo zatvorena. Kako sada ima dvije, ovu staru je pretvorio u skladište. Lijevo je jedna kućica, desno druga, a iza ljetna kuhinja. Živi u sva tri objekta, a iza prema šumi je i četvrti. U tom dijelu je i “crkva”.
Sabio ju je od dasaka na jednom kvadratnom metru i nazvao pravoslavno-katoličkom posvetivši je Svetom Đurađu. Uređena je svetim slikama i crkvenim kalendarima. Može se tu pomoliti tko hoće, pa iako i nije kršćanin, jer tko moli, kaže Đuro, na zlo ne misli. U potkrovlju jedne kućice napravio je još jednu sobu, ako tko naiđe. Ispred je postavio skulpture. Uglavnom od drveta na koje je nakačio nepotrebne stvari davši im tako barem neki smisao, pa je tako nastao pijevac i magare, a ispod njih od starog kanistera i čizme nastala je neka mazga koja vuče plug.
Desno je gong napravljen od stare kružne pile. Noću kad mu krdo divljih svinja dođe pred kućni prag Đuro pojuri iz kreveta i snažno udari nekoliko puta pa se veprovi razbježe, a on se spasi veće štete. Vodi nas dalje do sušare u kojoj sada drži samo meso za pse, dalje je svinjac za jednu svinju, preko puta njega kokošinjac za četiri kokoši i staja za 15 koza. Imao je još 20, ali su mu ih ukrali. I tu je napravio jednu sobu, točno iznad staje, da se nađe ako tko naiđe, a one druge sobe budu pune.
Lijevo je sjenik u kojemu još nema sijena za zimu. Nema ni koza, jer su na ispaši, same su otišle, same će se vratiti. Ispod dva, tri sljedeća krova nekada je nešto bilo, sada nema ničega, ima dalje još jedan sjenik, a na proplanku stara pilana koju je pokretao snažni dizelski Aran, slavni motor koji se nekada proizvodio dolje u Rijeci. Prvu je kladu zarezala 1962. godine, a posljednju prije dvije. Kada će sljedeću Đuro ne zna, mogla bi i sada kad bi negdje našao dva čovjeka srednje jačine da mu upogone arana.
Djeca više nemaju što raditi ovdje
Ima Đuro i svojega zemaljskoga čuvara, od jednih rašlji i nekoliko panjeva složio je čovjeka, vojnika, napravio mu je i pušku, stavio i kacigu. Nije savršen, nedostaju mu brkovi, koje je Đuro izradio, ali ih ne stigne smontirati od posla, no dobro dođe i takav da barem s nekim ima za popričati. Svi oni ležajevi koje nam je pokazao su za goste, ali kako nitko nikada ne dolazi Đuro spava u svima njima, kako mu se kada svidi. Ima dva sina u Srbiji, Jovana i Duška. Imao je još jednog ali je umro jer je imao slabo srce. Svi su bogati obrtnici. Pitao se Đuro jedno vrijeme kako im nije stalo doći na djedovinu, tamo gdje su rođeni i gdje su se školovali, ali je pun razumijevanja kada mu kažu: “Ćaća, a što ćemo mi tamo”. Ponekad dođu noću, zna to pričati rođaku Pavlu Đuro, prespavaju, pa sutra odmah odu jer im se žuri. Osim s vojnikom još priča s kozama.
- Ne bi čovjek vjerovao koliko je to pametna životinja. Kad s njome pričam, ona gleda u oči, a ne u čizmu, i razumije sve što joj se kaže. Sama popije vode, pa ode i sama se vrati – govori nam Đuro. To nije loše kada vlasnik stada ima 92 godine, ma koliko vitalan bio. Zato nismo sreli nijednu, ni on nije znao gdje su, ali je bio siguran da će se vratiti kada to same požele.
Došli smo praviti priču o samoći jednoga starca, a onda smo shvatili da smo promašili priču. Jest Đuro sam, ali nije usamljen. No nismo džaba putovali, jer smo od mudroga starca dobili životnu lekciju kakvu teško može ponuditi neki jako pametni “Life Coach”, u modernom društvu sve potrebniji trener umijeća življenja koji jako zaposlenim ljudima pomažu da ostvare svoje pune životne potencijale, shvate smisao onoga što ih okružuje, ili tako nekako.
- Sve što mi je trebalo za dobar život ja sam imao, a više od ovoga nisam želio. Na što da se žalim? Ne mogu ni na godine, pa mojim vršnjacima kosti su odavno strunule. Sazidao sam 185 šterni, ispilio dasaka za stotine kuća, šajera i staja. Naradio se jesam i još ću koliko budem mogao. Ali, trebaju ljudi znati, ne treba pretjerivati, ni u čemu, pa tako ni u poslu, jer ako se čovjek optereti poslom strada mu srce i mozak. Ja sam čitav život radio tijano (pomalo, op.a), novoga se posla hvatao tek kad bih završio postojeći. Završi jedno, pa se okreni drugom, tako ćeš lakše kroz život. I ne žuri, sve će te dočekati – kaže nam Đuro.
Dvaput smo odbili šljivovicu, a onda je rekao da ne može zasvirati tamburicu bez jedne, pa smo ipak nazdravili. Nekada je bio pjevač broj jedan u selu, pravio je tamburice i svirao harmoniku, sada to radi samo kada netko naiđe, jučer za nas, a na sutra će čekati koji mjesec ili možda godinu. Djed Đuro nikada nije radio u nekoj firmi, ali kada bi se sve što je napravio pretvorilo u radni staž, onda bi zaslužio dvostruku mirovinu, Rat je prekinuo sve, u Oluji je izgorjelo sve što je ikada stekao. Svi su tada krenuli za Srbiju, pa je i on. Mogao je sjesti na traktor, ali on nije htio ostaviti Riđana i Bećara u štali, pa je zauzdao svoja dva konja, a traktor pustio da izgori. S njima je došao do Topuskog, tamo su rekli da životinje ne idu dalje, pa ih je morao ostaviti. Priča nam je kako ga je Bećko pratio. Radi starac pauze i promišlja o svakom svojem odgovori. Pričajući o konjima uzeo je malo dužu.
- Ja krenem i on krene. Ja stanem i on stane. Pa se okrenem i vidim kako me gleda. Pa opet krenem, a krene i on. I vidio je jedan čovjek iz kolone da to neće ići. I kaže on meni, idi cik-cak, lijevo-desno, da ti se izgubi trag. Tako sam napravio. Više se nisam osvrtao. Čuo sam u daljini da je triput zarzao. Više ga nikada nisam vidio – priča starac.
Jedino što je ponio sa sobom bila je motorna pila, a kako je bio vješt s drvom, s njom je zarađivao za život u novom domu. No, srce ga je vuklo natrag, pa se vratio na ognjište, koje su mu, kaže, pomogli obnoviti prijatelji i Srbi i Hrvati, a onda ga je on po svome uređivao do danas. Više nikada nije imao konje, samo stado koza, ali do danas nije prestajao raditi po cijele dane.
- Više se ne ustajem rano, tek oko šest sati. Onda skuham kavu, pa popijem kavu. Pa pojedem špek za doručak. Onda radim, kosim, vozim, spremam, cijepam drva. Popodne jedem ako stignem, a navečer skuham pravo jelo. Duže sam budan, do ponoći, a onda idem leći – prepričava nam Đuro svoju dnevnu rutinu.
Ponekad popije pivo, ali ga ono uspava, prije je za rakijicu jer mu ona otvara apetit za rad, ali samo ona koja grije trbuh, nikako ona koja peče grlo. Kroz život je, kaže, sve prokužio, pa se drži svojih pravila. Jedno je da će uvijek piti samo izvorsku vodu, makar do izvora pješači 500 metara. Kako u ljetnim mjesecima presuši, svako proljeće on napravi zalihu do jesenskih dana, pa tako prenese na leđima i 200 litara u kanistrima od po pet.
- Što je najvažnije u životu svakog čovjeka? – pitamo ga.
- Jedna stvar je najvažnija, a to je sloboda. Sloboda je kada se nikoga ne bojiš, kada ti nitko ne smeta i kada ti nikoga ne smetaš. Kada si stvari napraviš baš onako kako trebaju biti. Sve ostalo imaš kako zaslužiš. Nije dobro biti siromašan, ali svako može stvoriti da to ne bude, no još je gore biti bogat, jer kada si bogat nikada ti nije dosta, svega ti više treba i onda ne možeš biti sretan. Nemojte biti političari, oni su lakomi, zaljubljuju se u materijalno i onda postaju lakomi. Oni nisu sretni ljudi. Bog će ti blagosloviti samo ono što si stvorio svojim rukama – smatra Đuro.
Nema više dobrih ljudi
Nekako mu se čini da je prije bilo više dobrih ljudi nego ih je danas.
- Prije tko ti je došao u dvorište bio ti je prijatelj, jer te je došao pitati kako si, došao je po savjet ili ti ga je donio. U mojem je dvorištu kroz godine bilo dosta dobrih ljudi. Tu sam imao dvije stare lipe koje su pravila hlad dovoljan za sve njih, i tu bismo pričali. Sada ne dolaze, jer više nijedan nije živ – kaže djed.
Ne misli zato da su danas mladi loši. Kaže da su samo drukčiji, napredniji i savršeniji. Ljudi su danas učinili svijet bržim, napravili su tehniku i mehaniku kakvom se on, kaže, više ne bi znao služiti, sve kad bi i bio u prilici. Ipak, upozorava da se nisu samo promijenili ljudi, nego i priroda, a to ga malo više brine.
- Pratim je pažljivo već 85 godina i ona je sada drukčija nego je bila prije. Ovo je sada novi svijet. Zrak sada nije kakav je bio prije. Priroda je prije bila zdravija i raspoloženija, nekako je privlačila čovjeka i on je u njoj bio sretan. Ja mislim da priroda već neko vrijeme daje znakove da nije dobar put kojim je čovjek krenuo i mislim da će se uskoro dogoditi neka velika promjena, jer se čovjek previše otuđio od nje – zabrinut je Đuro.
Sve je spremno za kraj
Brine ga što je u današnjem savršenom svijetu previše ljudi na lijekovima.
- Jedno liječe – drugo truju, i tako ukrug. Neka se hrane domaćom hranom, piju zdravo i žive u skladu s prirodom i neće biti problema. Ja nikada nisam bio kod doktora – kaže.
- Ali bili ste prije dva dana, udario vas jarić u ruku? – podsjetimo ga na dan kada smo ga satima tražili i dozivali po imanju.
- Ma nije jare krivo! Na tu ruku sam u mladosti pao s konja, pa s drveta, pa s motora. A onda kad si star, negdje se to mora vratiti – stao je u Đuro u obranu mlade životinje.
- Do kada ćete tako? – pitamo ga.
- Ne znam, osjećam i ja na sebi promjene. Uskoro ću morati donijeti odluku, jer će doći vrijeme da sam više neću moći. U dom još ne bih. Kako ću bez ovih životinja, one me drže tu gdje jesam, a bez njih ni ja više nemam smisla? – pita djed, koji ima tjednu skrb vrijednih djelatnika ogulinskog Crvenog križa.
Dok ima samo jednu štaku, kaže, lako će, a kad dođe i druga batina, bit će to znak da je kraj. Ima plan za sve. Životinje će u jednom trenutku morati prodati. Najradije bi ih poklonio nekome od prijatelja, ali to su isti oni ljudi na koje godinama čekaju njegove pripremljene ali prazne postelje.
- Prijateljima bih želio ostaviti što je vrednije. Ostalo neka ostane Općini – oporučio je djed Đuro Šušnjar.
Kaže nam da je u novinama bio šezdesetih godina, ne sjeća se u kojima, ali isto kao i mi, priča, došla su dvojica, pa slikala čitavo njegovo imanje. Napisali su da je bio pravi poljoprivrednik i majstor, svirač i pjevač. Ne možemo ni mi puno drukčije. Jest pola stoljeća starije, kako imanje, tako i djedovo tijelo, ali i u jednom i u drugom još uvijek isto srce kuca.
AUTOR: Mario Pušić
Povezani tekstovi
