Ovdje smo rođeni, ovdje smo dobili djecu, na groblju su naši roditelji i đedovi i odavde, jednostavno, ne idemo bez obzira na novac koji nam nude, odgovaraju investitorima u projekt Pantheon Petar i Slavka Bajić iz Pecke
Nema tog novca zbog kojeg bi moj muž Petar i ja napustili svoje ognjište u Peckoj, pa tko to može razumjeti – dobro, a tko ne može – opet dobro, prva je rečenica koju nam je izgovorila Slavka Bajić (65) iz Pecke, živopisnog ali opustjelog sela ispod Petrove gore, na samoj granici Banije i Korduna, čiji teritorij se našao na meti velikih investitora.
– Vidite, mi možda ne znamo što je to zapravo projekt Pantheon. Kažu da je najveća investicija u povijesti Hrvatske. Ipak, vrlo dobro, od najranijeg djetinjstva, znamo što za nas znače ove livade, šume, oranice i voćnjaci. Ovo jednostavno ne možemo napustiti zbog proljeća kad procvjetaju voćke i zazelene šume, ljeta kad kosimo i sakupljamo sijeno, jeseni kad ubiremo plodove svog rada i zimi kad u toploj kući pečemo kruh. Za Drugog svjetskog rata mještani ovih sela napuštali su svoje kuće zbog straha od ustaških zločina. U Oluji smo, opet zbog straha, pobjegli glavom bez obzira. No nikad nas nije napustila nada da ćemo se vratiti i vratili smo se. Ovaj put, ako kojim slučajem odemo s torbom punoj novaca, povratka više ne bi bilo. Sve o čemu smo skrbili i u čemu smo uživali, nestalo bi zauvijek – objašnjava nam Slavka Bajić.
Najavljena izgradnja mastodontskog podatkovnog centra za umjetnu inteligenciju već dugo je tema o kojoj se priča u ovom kraju. Otkup zemljišta od mještana nekoliko sela u općini Topusko odavno je započeo, puno prije nego što je vijest odaslana u javnost. Najprije su svoju zemlju prodali oni koji više ne žive u Hrvatskoj i ne misle se vratiti. Kasnije su ugovore o prodaji zemlje u bescjenje potpisali oni koji su se donedavno dvoumili, a u poljoprivredi baš i nisu vidjeli budućnost. Zapelo je kod upravo Slavke i Petra Bajića u Peckoj. Posjećivali su ih razni emisari koje je slao investitor i svi su dobivali isti odgovor: prodaje nema.
Sve donedavno ponuđena cijena za zemlju iznosila je bijednih tridesetak centi po kvadratnom metru, zatim je porasla na 50 centi i na kraju je, samo Bajićima, ponuđena do tada nezamisliva cijena od 5 eura po kvadratu. Kad su i to odbili, u zabačeni zaselak stigao je osobno Jako Andabak, partner u projektu, želeći izravno čuti zašto Petar i Slavka ne žele prodati zemlju. Dobio je isti odgovor kao njegovi poklisari koji su Bajiće ranije posjećivali i nudili otkup.
Sve donedavno ponuđena cijena za zemlju iznosila je bijednih tridesetak centi po kvadratnom metru, zatim je porasla na 50 centi i na kraju je, samo Bajićima, ponuđena do tada nezamisliva cijena od 5 eura po kvadratu. Kad su i to odbili, u zabačeni zaselak stigao je osobno Jako Andabak
– Ovdje smo rođeni, ovdje smo dobili djecu, na groblju su naši roditelji i đedovi i odavde, jednostavno, ne idemo bez obzira na novac – potvrđuju još jednom.
O historijskim nevoljama stanovnika ovog kraja u Drugom svjetskom ratu, Petar i Slavka su slušali od svojih roditelja.
– Ovaj prostor ispod Petrove gore dao je mnogo boraca koji su se rasuli po partizanskim jedinicama. Najteže je bilo civilnom stanovništvu jer su ustaše svako malo upadali u sela, palili kuće, ubijali i odvodili ljude. Ubijeno je 256 nevinih ljudi o čemu svjedoči nečitka mramorna ploča na zapuštenom spomeniku u dvorištu nekadašnje škole. Baš iz naše kuće Bajića je i narodni heroj Đuro Bajić koji je poginuo 1942. a imao je samo 21 godinu – kaže Slavka. Vrlo dobro pamte posljednji rat na ovom prostoru kada su, početkom kolovoza 1995., poput svih ostalih morali napustiti selo i uputiti se na put u neizvjesnost.
– Kad je započela Oluja, morali smo pobjeći iz straha za naše živote. Brže bolje potrpali smo se u traktorsku prikolicu s najnužnijim stvarima i nakon dugog, zamornog i na trenutke opasnog puta, našli smo se u jednom selu pokraj Šapca. Tu smo proveli četiri godine, praktično radeći za hranu i smještaj, a kad više nismo mogli izdržati odlučili smo se za povratak. Na kući više nije bilo ni prozora ni vrata, ali smo bili sretni što je bila uglavnom cijela. Krenuli smo od nule, dobili od države jedna vrata, dva prozora, jedno tele i preživjeli – potanko nam priča Petar Bajić.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Slavke i Petra danas broji 110 ovaca i rasprostranjeno je na osam hektara pašnjaka i livada. Iz dvorišta njihove kuće puca nestvaran pogled na zelene doline, na šumarke s izvorima pitke vode, na voćnjak i veliki vrt, pa odmah postaje jasno zašto Bajići ne žele ni po koju cijenu sve to prodati i napustiti.
– Nikome nisu ponudili cijenu otkupa veću od 50 centi po kvadratnom metru, a nama – i to samo nama – nude čak 5 eura. Mora da je položaj naše zemlje baš na nekom, za njih važnom mjestu. Kad bismo to prodali platili bi nam više od 400 hiljada eura. Međutim, i da dodaju još jednu nulu mi ne bismo pristali. Pa pogledajte vi tu ljepotu. Ne mogu reći da smo imali neprijatnosti. Nisu vršili nikakav pritisak, nisu nas uznemiravali ili ne daj Bože, prijetili. Razgovori su bili korektni ali mi smo ustrajni u našoj odluci. Ovo ne prodajemo i odavde ne odlazimo. Kad je Andabak prije mjesec – dva, došao k nama da nas osobno nagovori na prodaju, pitali smo ga što se to planira ovdje. Rekao nam je tek da će se graditi plastenici i da će netko uzgajati ovce. Vidite li vi na što se to sad izrodilo, na nekakvu, nama nerazumljivu umjetnu inteligenciju, a ne ovce – kaže Slavka.
Ako itko dobro poznaje ovaj kraj, to je svakako Boro Rkman, predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a koji je nedaleko odavde rođen.
– Nije na meni da nagovaram Bajiće na prodaju zemlje. O tome moraju sami odlučiti, ali ima nešto što me u cijeloj priči smeta. Prvo, čitav projekt je obavijen velom tajne. Drugo, trebat će struje više od trećine potrošnje cijele Hrvatske, odnosno količina struje koliku proizvodi Nuklearna elektrana Krško. Da li to znači da će ovdje niknuti nova nuklearka? Za hlađenje ovakvih postrojenja potrebna je voda. Ni manje ni više nego 15 miliona litara dnevno, što u jednom danu potroši čitav grad Split. Tvrde da će trebati 10 hiljada radnika, uglavnom lokalaca. Toliki broj radnika se ne može pronaći od Iloka do Umaga, a kamoli u ovim napuštenim selima. Eto, to su pitanja na koja još nismo dobili odgovore, ali odgovor Slavke i Petra je jasan: prodaje nema – kaže nam Boro Rkman.
