Da je Šimuniću dopušteno igranje u Brazilu, slučaj Za dom spremni dobio bi više medijskog prostora od Modrića, Rakitića i Mandžukića zajedno
Bilo je prilično zabavno čitati, kako se priližavao dan konačne odluke o Šimunićevoj kazni, optimistične najave njegova odvjetnika što su ih hrvatski mediji prenosili bez osobitog odmaka. Prema tvrdnjama gospodina Prtenjače, koji je pred Fifom zastupao Dinamova centarhalfa, Josipu Šimuniću moralo se dopustiti da igra na Svjetskom prvenstvu u Brazilu zato što a: nije nikoga povrijedio skandirajući preko razglasa Za dom spremni; i zato što Za dom spremni nije nikakav ustaški ili rasistički, nego drevni hrvatski pozdrav.
Samo je jedan problem ovakve argumentacije Šimunićeva pravnog zastupnika: može je uništiti svaki bolje koncentrirani dvanaestogodišnjak, koji nije previše zabušavao u prvih pet razreda osnovne škole. Evo zašto.
Skandiranje Za dom spremni osobno vrijeđa svakoga kome je bilo koji član obitelji, prijatelj, ili znanac bio stradao tijekom vladavine ustaškog režima. Nadalje, skandiranje Za dom spremni vrijeđa svakoga tko uistinu, iskreno, prezire fašizam, i tko vjeruje u načelo univerzalnog poštovanja ljudskih prava, kao u jedan od temelja suvremenih demokracija.
Drugo, Za dom spremni nipošto nije tek stari hrvatski pozdrav, nego ta parola ima jednako značenje kao i Heil Hitler. Ovdje ne govorimo o porijeklu povika Za dom spremni, nego o njegovu jasnom značenju, utvrđenom u Drugom svjetskom ratu, za vrijeme strahovlade Nezavisne Države Hrvatske. Za dom spremni bio je, potpuno neprijeporno, jedan od službenih simbola Nezavisne Države Hrvatske, kao što je, recimo, kukasti križ bio jedan od najprepoznatljivijih i najvažnijih simbola Hitlerove Njemačke. Tvrditi da je Za dom spremni samo stari hrvatski pozdrav jednako je nerazumno kao tvrditi da je svastika samo stari hinduistički znak. Naravno da svastika jest stari hinduistički znak, koji je i danas izrezbaren ili naslikan na ogradama bezbroj kuća na Baliju ili u New Delhiju, ali ta činjenica ne odriče stvarno značenje kukastog križa za naš politički kontekst, za naše razumijevanje povijesti, i za naš osjećaj za dobro i zlo.
Isto tako, povijesna potka pozdrava Za dom spremni ne čini taj pozdrav manje zloćudnim u hrvatskom političkom kontekstu, gdje se Za dom spremni od 10. travnja 1941. godine identificira s Antom Pavelićem i s ustaškim pokretom. Ukratko, ako na stadionu skandirate Za dom spremni, veći dio Hrvatske i cijela Europa to će skandiranje protumačiti kao potporu ustaškom pokretu i Hitlerovu nacizmu. I tu nema prostora ni za kakvo drugo ili treće tumačenje.
Osobno, ne mislim da je Joe Šimunić ustaša, pa čak ni neki žestoki nacionalist. Šimnić, naprosto, potječe iz miljea u kojem se ustaška ikonografija smatrala ne samo prihvatljivom nego i normalnom i poželjnom, jer je simbolizirala otpor jugoslavenskim i komunističkim vrijednostima. No, Jugoslavija i komunizam nestali su prije zamalo četvrt stoljeća, što Joe Šimunić, kao i mnogi drugi naši prekomorski emigranti, nažalost, nije stigao primijetiti ili akceptirati. Pa se mnogi od naših dalekih iseljenika i dalje ponašaju kao da živimo u 1974. a ne u 2014. godini, što dovodi do ispada poput Šimunićeva.
Premda bi Joe Šimunić mogao koristiti našoj nogometnoj reprezentaciji na brazilskom Svjetskom prvenstu, zapravo je jako dobro što je njegova kazna potvrđena. Gledajući sa stanovišta interesa nogometne reprezentacije, Hrvatskoj uistinu ne treba nikakva kompromitacija vezana uz Drugi svjetski rat i uz Nezavisnu Državu Hrvatsku. Da je Šimuniću dopušteno igranje u Brazilu, slučaj Za dom spremni dobio bi više medijskog prostora od Modrića, Rakitića i Mandžukićazajedno, što bi bilo prilično pogubno ne jedino za hrvatski nogomet, nego prije svega za imidž demokratske hrvatske države. Osim toga, sada se, napokon, posve nedvosmisleno, bez ikakve zadrške i dodatnih objašnjenja, pokazalo da je korištenje ustaške (nacističke) ikonografije, nazivlja i sustava vrijednosti doslovno smrtonosno. Za Hrvatsku je dobro što se to vidi potpuno transparentno.
Za dom spremni, bez obzira na prošlost te parole, danas je isključivo gadan simbol jednog od najgorih europskih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Svatko tko je bio spreman uzeti mikrofon i pred tisućama navijača vikati Za dom spremni zaslužio je da više nikada ne igra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, bilo da se radilo o Joeu Šimuniću, ili o Luki Modriću, ili o Niki Kranjčaru.
Zato što je vičući Za dom spremni – premda, naravno, nije imao takvu namjeru – Joe Šimunić opako osramotio baš Republiku Hrvatsku. Valjda će to Šimunić ovih dana razumjeti.
Povezani tekstovi
