Mandiću je reizdana knjiga ‘Principi krimića’ koju je objavio prije 30 godina
Nakon prvog izdanja iz 1985. Igoru Mandiću je u V.B.Z.-u reizdana knjiga “Principi krimića”. Bespoštedni književni kritičar, žestoki zagovornik hrvatsko-srpskih književnih i političkih veza, dugogodišnji književni kritičar NIN-a, u zreloj dobi (samo)otkriveni odlični autobiograf, teoretičar trivijalnih žanrova… za Jutarnji je govorio o novim hrvatskim knjigama, starim ustašama i četnicima, i o tome kako brani svoju zemlju.
Nikad beletrist
Razlog novom izdanju vaše knjige je trenutni planetarni bum krimića, naročito u skandinavskim zemljama?
- Žanr krimića danas je najpopularniji u cijelom svijetu, u tiskovnim i elektronskim medijima. Ali, knjigu smo objavili zato što je nedostajala. Kad je objavljena, 1985., slučajno u Beogradu, premda su svi tekstovi izašli u Zagrebu, u 3000 primjeraka – nestala je preko noći. I s godinama je postala mitska knjiga koju su tražili svi ljubitelji žanra…
Jeste li sami pokušali napisati krimić?
- Ma kakvi, nikad ništa od fikcionalne proze! Smatrao sam da nemam za to dara, iako sam možda i pogriješio. Nakon tri knjige mojih autobiografija mnogi su mi rekli da je šteta što se nikad nisam okušao u beletristici.
U zadnje vrijeme hrvatska književnost je dosta plodna, izišlo je nekoliko baš voluminoznih knjiga – Jergović, Ferić, Valent, prije koji dan Perišić… Piše se – tanko ili debelo. Ima li neka od tih knjiga kvalitetom šanse da postane klasik poput Filipa Latinovicza, “Kiklopa”, “Mirisa, zlata i tamjana”…
- Navalila je ta neka ideja da se kvantitetom nadomjesti kvalitet, pa i ja sam tome nešto pridonio tim autobiografijama koje, kad se zbroje, imaju oko 600 stranica. Ali to nije bitno, nego što se misli, kaže i kako se kaže… A nemoguće i je i nepotrebno uspoređivati bilo što sadašnje s prošlim. Jedna koju apsolutno ističem je Valentova, “Umjetne suze”, koje su kompendij intelektualne i narativne proze našeg stoljeća, kapitalno važan za hrvatsku književnost. Jest teško prohodna za nestrpljiva čitatelja, ali Valent je kongenijalno uspio objediniti misaone dimenzije našeg stoljeća, zajedno sa snažnom narativnom potkom, tako da se ne mogu oteti užitku čitanja ovakve jedne knjižurine. Perišića nažalost nisam dobio – tko bi mi je poslao za privatno čitanje? Jer, kao kritičar više nisam aktualan na sceni – a one koji nisu aktualni svi žale, ali nitko im ne da kruha.
Spomenuli ste vašu autobiografsku prozu. Žanrovski vrlo sličnu napisala je i Mani Gotovac. Zanimljivo bi ih bilo usporediti.
- Prvo, bitna razlika – jedna je muška, druga ženska.
Pa? Kome to ide u prilog?
- Meni, apsolutno.
Ozbiljni ste?
- Mani previše drami o ljubavi, koju ja uopće ne spominjem u svojim knjigama, iako je moja ljubav prema supruzi i kćeri neupitna, ali ne srcelomim se… Meni je Mani draga kao višedesetljetna poznanica, prijateljica… I da, autobiografija je žanr, i te kakav, dokaz tome su i knjige naše najautoritativnije teoretičarke na tu temu, Helene Sablić Tomić. A što se tiče biti žanra, sve su autobiografije slične po tome što se autori svlače, ogoljuju, nastoje se prikazati u svjetlu koje ne poznajemo. Sad je samo stvar u tome ima li to dobru poantu, odnosno, ima li njihov život rezona u društvenom kontekstu. Jer, vrlo važno što je netko s nekim spavao, to se ponavlja svakih deset hiljada puta svaki dan, ali bitno je ima li taj naš odnos rezona u trenutku u kojemu živimo mi i naši čitatelji. Može li tu čitatelj prepoznati nešto od svoga vremena…
Nedavno je umro Dobrica Ćosić, nešto ranije Momo Kapor. Obojica su prononsirani srpski nacionalisti, ali vi ste uvijek nalazili argumente da ih od toga obranite. A ja sam se uvijek pitala zašto, a i ne relativiziramo li tako svaki drugi nacionalizam?
- Potrebno je relativizirati ako želimo preživjeti. A važna distinkcija između ta dva pisca je ova. Ćosić sa golemim opusom u Hrvatskoj je nepoznat, nitko pojma nema o njegovoj književnosti, a Kapor je bio najpopularniji pisac i u Hrvatskoj. A da njih objedinjuje “nacionalizam” je više-manje stupidno, jer nijedan ni drugi se nisu toliki eksponirali da bi bili gori od naših nacionalističkih pisaca. Mi imamo mnoštvo pisaca koji se i danas hvale kao nacionalistički pisci, pa ih svejedno držimo kao neke vrijednosti . Samo su nam strani pisci koji se eventualno zalažu za pitanje svoga naroda odiozni.
Šerbedžija i neoustaše
Dobro, tu se nikad nećemo složiti…
- Ali ja bih tu išao i dalje, pa dodao jednu od najznačajnijih odlika hrvatske kulture danas, a to je srbofobija, koja je toliko izražena da prelazi u teški kompleks od kojeg bi mi sami morali najviše patiti. Jer kompleksaš je opterećen strašnom boli.
Recimo, upravo sad, pred ljeto, već 15 godina, otvara se sezona lova na Radu Šerbedžiju i Teatar Ulysses na Brijunima. Hrvatski jal tu prelazi u teški jal neoustaške strukture koja u našem društvu buja i u nekim novinama. Ta svakoljetna hajka je srećom još samo verbalna, ali prijeti da prijeđe i u fizičku. Evo, prije nekoliko dana Miloradu Pupovcu u Srbu je zaprijećeno da je ovo “zadnji put da tu dolazi i obilježava ustanak srpskog naroda u Hrvatskoj”… Što to znači? Da će mu začepiti usta dogodine? Gumenom kruškom u ustima? Ili će možda zabraniti srpsku stranku u Hrvatskoj? Ili će napokon trijumfirati ta ideja, o kojoj ja govorim već nekoliko godina, da je cijeli taj jal na, recimo, srpske pisce, ili, kako sam prvi, nažalost, rekao, na ćirilicu u Vukovaru, da jer to samo uvod u izgon Srba iz Hrvatske.
Povijest naroda
Onih koji su preostali.
- I što to znači, ukinuti potpuno povijest jednog naroda, jer Srbi su narod u Hrvatskoj, uvijek su i bili, a ne narodnost ili manjina ili entitet… eto, razljutio sam se jer me ta svakoljetna hajka na Šerbedžiju povukla i do ovog razvoja događaja koji pokazuje svoje zloćudne konture. I jal će prijeći u fizičku silu…
Kako tumačite apsurdnu činjenicu da se nakon nekoliko godina “detanta” u odnosima Hrvata i Srba napetost opet vraća?
- To je psihopatološka činjenica… dok je rat, nema mržnje: znaš koga se kolje i zašto. To jest, nizašto – zbog užitka klanja, ubijanja, istjerivanja. Mir je problem. To je ona vrsta abreagiranja, u kojoj, kad se naizgled stvari smiruju, dolazi do buktanja najzapretanijih duševnih energija… Ali ja stalno branim svoju zemlju i vlastiti narod, ne prepuštam je ustašama, i neoustašama, nastašama, jer tvrdim da je to samo jedan djelić hrvatskog naroda. Kao što vidimo, njihove strančice su uvijek poražene na svim izborima. Ali, pustimo mi to… vrag ponekad stoji u minornostima.
Povezani tekstovi
