Mihajlo Hrastov proglašen je krivim i osuđen na četiri godine zatvora za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja, odnosno zbog kršenja pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, jer je u Karlovcu 1991. godine ubio 13 i ranio dvojicu rezervista JNA koji su se bezuvjetno predali, objavio je ovih dana Vrhovni sud. Riječ je o detaljnom obrazloženju presude koja je već bila objavljena (rujan 2012.).
Vrhovni sud smatra da Hrastov nije smio pucati na njih, nakon što je primio zadatak da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije Policijske uprave grupu vojnika s Koranskog mosta „jer nisu bili neposredno ugroženi životi njega i drugih policajaca“, iako je on djelovao kao pripadnik posebne jedinice policije PU karlovačke u vrijeme kada su jedinice MUP-a i Zbora narodne garde odbijale napade aktivnog i rezervnog sastava tzv. „JNA“ na Karlovac.
U roku od 15 dana od primitka presude mogu se žaliti tužiteljstvo i obrana, a odvjetnik Krešimir Vilajtović već je najavio da će „sav svoj profesionalni život posvetiti tome da dokaže Mišinu nedužnost“.
Između ostalog na 22 stranice obrazloženja presude citira se i Hrastova koji je kazao da je „vidio da je netko od te grupe oborio Čerkeza na tlo i začuo povik „Drži ustaše“ ili nešto slično (…). U tom momentu, kada je jedan od njih oborio Gorana ostali su krenuli na mene. Krenuli su polukružno. U cijeloj toj situaciji uspio sam povikati „Stani, pucat ću“, ali ih to nije zaustavilo. Tada sam ja počeo pucati. Moram napomenuti da sam ja u jednom trenutku vidio da je ovaj koji je napao Čerkeza uspio istome oteti pušku i da ju je uperio u mojem pravcu. Odluku da ću pucati donio sam u djeliću sekunde, jer istovremeno kad je jedan zarobljenik krenuo na Čerkeza ostali su krenuli na mene, citat je te izjave. Drugi put je iskazao: „U trenutku kada sam vidio da su jedan ili dvojica napali Čerkeza i da su ga srušili na zemlju ja sam počeo pucati“.
Čerkez je rekao sudu „Kada smo došli na most, jedan ili čak dva od njih su me napali, mi smo se hrvali, pokušali su mi oduzeti oružje i onda su ostali krenuli prema našim ljudima, vjerojatno s namjerom da ih napadnu (…). Rezervisti nisu počeli bježati u klasičnom smislu nakon što ih je H. upozorio: „Stanite, pucat ću“, već su oni ustvari formacijski krenuli na Hrastova“, a prilikom prvog ispitivanja iskazao je da je čuo uzvik „bježimo!“, a kasnije je naveo da je čuo nešto u smislu „Ubij ustašu!“).
Hrastov i njegovi branitelji tvrde da zarobljenici na Koranskome mostu nisu bili pravi razoružani neprijateljski zarobljenici ili „ratni zarobljenici koji su se bezuvjetno predali (…), jer bezuvjetna predaja znači da se je neprijatelj u cijelosti stavio pod vlast protivnika – na milost i nemilost, te da nije sposoban za borbu i da je razoružan. Bezujetnom predajom smatra se skupina ljudi pokorenih i na milost i nemilost predanih svojim čuvarima i time apsolutno bezopasna za svoje čuvare, a to podrazumijeva da je temeljito razoružana, smještena u odgovarajuće prostorije ili prostor, uz odgovarajući broj opremljenih i osposobljenih čuvara“.
Argument za to, a koji je prihvaćen kod tri suđenja s oslobađajućom presudom, su iskazi svjedoka Gorana Čerkeza, Darka Grujića i optuženog Hrastova, da je Čerkez kao drugi pratitelj zarobljenika napadnut na začelju kolone“ te da su pripadnici „JNA“ tada krenuli u napad prema Hrastovu.
Prvostupanjski sud zaključuje da Hrastov pucajući u zarobljenike, „stao u obranu svog napadnutog suborca, a od sebe je otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjena (upad neprijatelja u grad)“, dakle da je postupao u nužnoj obrani, zbog čega je i oslobođen, a tužiteljstvo u žalbi na oslobađajuću presudu kaže da to nije dokazano i da tragove krvi dokazuju da zarobljenici „nisu formacijski krenuli na Hrastova“.
U najnovijoj presudi piše da analiza izjava kroz spis pokazuje da niti optuženi Hrastov nije dosljedan u opisu navodnog napada zarobljenika na Čerkeza, pa su najvažniji materijalni tragovi i rezultati vještačenja tih tragova. Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka prof. dr. Josipa Škavića jasno se vidi da su sva tijela pogođenih zarobljenika pala na nogostup mosta. S obzirom na tragove slijevanja krvi na asfaltnoj podlozi nogostupa koji se protežu na relativno kratkoj udaljenosti od oko devet metara, očigledno je da su sve pogođene osobe – njih najmanje petnaestorica – prethodno stajali na kolniku, i to uz sam rub nogostupa, u koloni, a to nedvojbeno upućuje na zaključak da nije bilo nikakvog kretanja te grupe niti njenog približavanja optuženom Hrastovu, pogotovo ne na način kako je to on opisao – da su „zarobljenici krenuli polukružno na njega“.
„Da su zarobljenici s tog prostora na kojem su prethodno bili postrojeni i na kojem su stajali – s ruba kolnika uz južni nogostup mosta – uistinu krenuli prema optuženom. prije nego što je on počeo pucati, kako to tvrde optuženik i svjedoci, izvjesno je da bi mu se barem neki od njih od početka takvog kretanja do njegovog ispaljivanja hitaca i njihovog ozljeđivanja i približili ili bi se barem nekoliko metara udaljili od mjesta na kojemu su prethodno stajali, u kojem slučaju bi se i tragovi krvi nalazili na puno većem prostoru od onoga koji proizlazi iz fotografija sačinjenih kratko vrijeme nakon tog događaja“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je po tim odlučnim činjenicama na raspravi utvrdio da je činjenično stanje drugačije od onoga koje je u prvostupanjskom postupku utvrdio karlovački Županijski sud, te smatra „nedvojbeno dokazanim da nije bilo nikakvog napada jednog ili dva zarobljena rezervista „JNA“ na Gorana Čerkeza, te da ostali zarobljenici nisu krenuli prema optuženom Hrastovu u trenutku kada je on počeo pucati na njih. Dakle, nije postojao niti istodobni protupravni napad na Čerkeza, niti izravno predstojeći napad na Hrastova, pa „kritične zgode nije postupao u nužnoj obrani“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je optuženi Hrastov kazneno odgovoran za navedeno kazneno djelo jer je bio ubrojiv (uračunljiv) i jer je opisane radnje počinio s izravnom namjerom (direktnim umišljajem), ali uvažava i nalaz vještaka psihijatra da je u vrijeme događaja bio pod takvom afektivnom tenzijom koja je ocijenjena kao privremena psihička poremećenost, a koja je dovela do bitno smanjene sposobnosti Hrastova da shvati značenje svoga djela i da upravlja vlastitim postupcima.
Nadalje, iako je ovo kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom, sud ne nalazi da je takvu odluku optuženi Hrastov donio unaprijed, planirajući djelo, i značajnom olakotnom okolnosti u smanjenju i minimalne kazne od deset godina na četiri proglašava činjenicu da je grad bio pod opsadom; u njemu se nalazilo više vojarni pod kontrolom „JNA“, a u blizini grada su se koncentrirale neprijateljske snage koje su prijetile napadima, a nadmoć neprijatelja i u ljudstvu i u tehnici „JNA“ bila je očigleda pa se položaj branitelja činio bezizglednim. Kritičnog dana započelo je premještanje snaga „JNA“ koje je zaprijetilo presijecanjem grada i povezivanjem neprijateljskih snaga, zbog čega je bilo nužno onemogućiti im prijelaz mostova. Za preuzimanje grupe zarobljenika nije bio osiguran onaj broj pripadnika MUP-a RH koji bi, s obzirom na broj zarobljenika, bio prikladan.
Hrastov je pola od ove kazne već odslužio, a ima i pravo žalbe Županijskom sudu u Karlovcu, ali će o njoj i u trećem stupnju, stoji u presudi, odlučivati Vrhovni sud.
Povezani tekstovi
