Piše: Savo Štrbac
„Veritas” je pre neki dan došao u posed presude Visokog kaznenog suda RH od 2. decembra 2025, kojom je potvrđena prvostepena presuda Županijskog suda u Zadru od 17. decembra 2024, kojom je Stevan Lakić (1968) oslobođen optužbe „da je početkom avgusta 1995. u Karinu Gornjem, opština Kruševo, zaseok Lakići, kada je saznao da se njegov rođak i sused Serđo Lakić (1927) ne želi priključiti evakuaciji pobunjenih Srba, a i zato jer je još početkom rata protiv RH 1991. primio na čuvanje ovce Ivana Rogića, po nacionalnosti Hrvata, čiju je ogradu koristio za ispašu ovaca te je vodio brigu i o njegovoj kući, pa je oštećenika zbog toga nazivao ’izdajicom i ustašom’, u cilju da istoga liši života, došao ispred njegove porodične kuće, te je iz vatrenog oružja u tačno neutvrđeni deo tela oštećenika pucao, usled čega je oštećenik odmah preminuo”.
Za smrt Serđa Lakića saznao sam iz dokumenta Komisije Vlade RH za zatočene i nestale osobe koji je nosio naziv „Osobe poginule u vojno-redarstvenoj akciji ’Oluja’ s mestom pokopa posmrtnih ostataka”, na kojem ih je bilo ukupno 778, od čega pod imenom 163, pokopanih na raznim lokacijama, koji je srpskoj strani predat 7. marta 1997. na sastanku u Beogradu, kojem sam prisustvovao, na osnovu kojeg smo ga i uneli u „Veritasovu” evidenciju „Žrtve ’Oluje’“, a kao počinioca naveli „Hrvatska vojska”.
Pošto nam se od njegove porodice niko nije javljao, tom slučaju nismo pridavili posebnu pažnju sve do pojave jednog teksta pod naslovom „Za krivična dela u ’Oluji’ sudski je odgovaralo više od hiljadu Hrvata”, objavljenom 30. marta 1999. u zagrebačkom listu „Vjesnik”, u kojem se navodi da je za ubistvo Serđa Lakića sa 15 godina zatvora kažnjen Stevan Lakić. Pošto su nam iz MKCK javili da je slučaj „Serđo Lakić” rešen (to je značilo da je sahranjen), a imajući u vidu kvalifikaciju dela (teško ubistvo), slučaj smo i mi smatrali rešenim (ubica poznat i osuđen, žrtva sahranjena, niko se ne interesuje).
Tako je bilo sve dok nismo doznali da je 24. maja 2013. policija u Negotinu po hrvatskoj poternici uhapsila Stevana Lakića i da je protiv njega pred Višim sudom u Negotinu pokrenut ekstradicioni postupak. Četiri dana kasnije Stevanovi brat Slavko i supruga Marica posetili su „Veritas” i potvrdili da je „Oluja” zatekla Stevana na položaju na Dinari, udaljenom najmanje 100 kilometara od Karina Gornjeg. Marica je tvrdila da je Stevan otišao na Dinaru 28. jula 1995, da je ona s decom napustila Karin u ponoć 4/5. avgusta i da je Stevana ponovo videla tek u izbegličkoj koloni. Slavko je pojasnio da su njihov otac Nikola i pok. Serđo braća stričevići, te da je Serđo s njihovom familijom (ali i s drugim meštanima) imao česte razmirice.
Istog dana telefonom sam razgovarao i s negotinskim advokatom Branislavom Jovanovićem, koji je po službenoj dužnosti postavljen za Stevanovog branioca, koji mi je potvrdio da u rešenju o pritvoru Višeg suda u Negotinu piše da je Stevan uhapšen po hrvatskoj međunarodnoj poternici raspisanoj 2011. zbog ubistva Serđa Lakića 6. avgusta 1995. u Karinu Gornjem. Preneo mi je priču koju je čuo od Stevana kad ga je posetio u pritvoru da je i njega kad je bio maloletan Serđo tukao i naneo mu telesne povrede, zbog čega je i odgovarao pred sudom. Marica me telefonom obavestila da je negotinski sud 21. juna 2013. ukinuo Stevanu pritvor, ali je ekstradicioni postupak nastavljen.
Stevan me obavestio i da je Viši sud u Negotinu rešenjem od 16. jula iste godine utvrdio da su ispunjene pretpostavke za njegovo izručenje „radi predaje pravosudnim organima RH, u svrhu izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 15 godina” i zamolio me da mu preporučim advokata eksperta za ekstradicije radi ulaganja žalbe na to rešenje. Po mojoj preporuci opunomoćio je beogradskog advokata Đorđa Kalanja, preko koga je uložio žalbu Apelacionom sudu u Beogradu, koji je rešenjem od 13. septembra 2013. ukinuo ožalbeno rešenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Viši sud u Negotinu u ponovljenom postupku rešenjem od 23. oktobra 2013. odbija zamolnicu Ministarstva pravosuđa RH za izručenje Stevana Lakića uz obrazloženje da „u Republici Srbiji ima izbeglički status i kao izbeglo lice ima garantovanu jednakost međunarodne zaštite s građanima Republike Srbije”, koje je potvrđeno i rešenjem Apelacionog suda u Beogradu od 18. decembra iste godine.
Stevan istovremeno angažuje i zadarskog advokata Ivana Šalinu, preko koga podnosi zahtev za obnovu krivičnog postupka, koji Županijski sud u Zadru rešenjem od 27. januara 2017. prihvata „zbog postojanja novih činjenica, odnosno novih dokaza koji su prikladni za donošenje oslobađajuće presude”.
Županijski sud u Zadru u obnovljenom postupku, presudom od 19. decembra 2018, opt. Stevana, takođe u odsustvu, u nedostatku dokaza oslobađa optužbe koju je Vrhovni sud RH, po žalbi nadležnog državnog tužioca, 5. marta 2019. ukinuo „zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja” i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
I nakon ponovljenog postupka, Županijski sud u Zadru, presudom od 17. decembra 2024, opt. Stevana ponovo, takođe u odsustvu, oslobađa optužbe. Ovom presudom u celosti je stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Zadru od 31. januara 1996, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH od 15. juna 1999, kojom je opt. Stevan proglašen krivim za ubistvo Serđa Lakića u avgustu 1995. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina zbog krivičnog dela ubistva iz niskih pobuda.
Odlučujući dokaz za osuđujuću presudu bio je jedini iskaz svedokinje Stane Lakić, supruge Serđa Lakića, koji je dala 20. novembra 1995. pred istražnim sudijom Županijskog suda u Zadru, u kojem je navela da je opt. Stevan u Serđa „ispalio više hitaca od kojih je ovaj pogođen u glavu, od čega su mu oba oka bila izbijena, zadobio je i pogodak u desno uho, a videla je i da ga je jedan metak pogodio u srce, dok ga je u levu stranu prsa pogodilo više metaka”, čiji iskaz su posredno potvrdili svedoci Ivan i Željko Rogić, koji nemaju neposrednih saznanja kako se zbio inkriminisani događaj, osim onog što im je rekla svedokinja Stana, a to su identitet navodnog počinioca i mogući motiv (Serđo nije hteo da pođe u izbeglištvo i u toku rata je čuvao „ustaške” ovce). Ovi svedoci su videli Serđov leš u dvorištu ispred njegove kuće, ali mu nisu prilazili pa nisu ni mogli da vide eventualne povrede o kojima govori Stana.
Pored iskaza svedoka Dragana Mlinara, Milivoja Pilje, Željka Olujića, Mirjane Vasić i Mire Vignjević, koji su međusobno saglasni u pogledu smera i vremena kretanja opt. Stevana od 4. do 8. avgusta (videli su ga na Dinari ili u izbegličkoj koloni daleko od Karina G.), odlučujući dokaz za oslobađajuću presudu bilo je mišljenje medicinskog veštaka dr Davora Majera, koje je dao nakon sprovedene ekshumacije i pregleda posmrtnih ostataka žrtve „na kojima nema znakova zaživotnog povređivanja pa je varijanta uzroka smrti kako ju je navela Stana (da bi žrtva bila usmrćena rafalom iz automatske puške koji bi ga pogodio u glavu i prsni koš) isključena”.
Iz sudskih spisa proizlazi da je Stana iz Karina odvezena u jedan izbeglički kamp u Zadru, dok je Serđov leš ostao u dvorištu ispred njihove kuće. Njihov sin iz Australije nazvao je Željka Rogića i zamolio ga da mu sahrani oca, a ovaj je obavestio policiju koja je izašla na lice mesta 19. avgusta 1995, te napravila nekoliko fotografija leša (na kojima takođe nisu vidljive povrede), nakon čega su ga Rogići sahranili u porodičnu grobnicu pored Crkve Sv. Ćirita u Karinu Donjem. Od Rogića je sud i doznao da je Stana uskoro otišla u Australiju kod dece, gde je pre nekoliko godina i umrla, odakle su je deca mrtvu vratila u zavičaj i sahranila pored muža.
Predmet je pravosnažno okončan oslobađajućom presudom, što znači da se Stevanu isplatio trud u dokazivanju svoje nevinosti. Njegov slučaj se može podvesti pod onu čuvenu poslovicu: „pravda je spora, ali dostižna”.
Međutim, i dalje ostaje nerasvetljena okolnost šta se zaista desilo sa Serđom. Da li ga je zaista neko ubio ili je umro prirodnom smrću, a Stana iskonstruisala ubistvo kako bi lakše otišla kod dece u Australiju i istovremeno se osvetila Stevanu zbog nekih ranijih razmirica? Sva je prilika da je Stana ovu tajnu odnela sa sobom u grob. „Veritas” je slučaj Serđa Lakića premestio u podgrupu žrtava „Oluje” s nepoznatim uzrokom smrti.
Izvor: Politika, digitalno izdanje, 15.04.2026.
Ставови изнети у подржаном медијском пројекту нужно не изражавају ставове органа који је доделио средства.
