Novi list, 19.08.2012., U što se to pretvara predsjednik države?

P redsjednik Ivo Josipović uličnim se rječnikom obrušio na legitimno izabranog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca. Nazvao ga je »političkim reketarom« i »etnobiznismenom« koji je »reketario« svaku vladu.

Povod ovakvom istupanju tekst je pod naslovom »Osvetnik s Pantovčaka«, objavljen u prošlom broju tjednika Novosti. Izdavač tjednika, napomenimo, Srpsko je narodno vijeće pod predsjedanjem Milorada Pupovca. Sudeći po Josipovićevom odgovoru, kako po tonu tako i po sadržaju, predsjednik je uistinu na putu osvete, na kojem ne preza niti od najgrubljih kvalifikacija na račun protivnika.

Pismo kakvo je poslao Novostima moglo se očekivati od HDSSB-a ili HČSP-a, ali ne i od uglađenog pravnika i skladatelja na dužnosti predsjednika države. Ovim pismom on je dao na znanje da se uglađeni profesor i skladatelj učas može pretvoriti u diktatora u svilenim rukavicama. Čitajući njegovo pismo Pupovcu valja nam se zapitati: Dokle je Josipović spreman ići u obračunu s protivnicima?

U slučaju obračuna s legitimno izabranim predstavnikom srpske manjine vrlo je važna motivacija predsjednikova i njome ćemo se pozabaviti. Kad je, dakle, i čime prouzročen nagli Josipovićev interes za pluralizaciju političke scene srpske manjine u Hrvatskoj? To pitanje je, inače, maska pod kojom se javlja »Osvetnik s Pantovčaka«. Da li je o toj pluralizaciji predsjednik počeo razmišljati jučer, prije sedam dana, sedam mjeseci, sedam godina?

Ako nas sjećanje ne vara, rado je prihvatio potporu Srpskog narodnog vijeća kad je kandidiran za dužnost koju danas obnaša. Prihvatio je i nagradu Srpskog narodnog vijeća koja mu je dodijeljena početkom ove godine. Kako to da Josipović tad nije spominjao Pupovca u kontekstu političkog reketa i etnobiznisa? Naprotiv, tad je rekao ovo: »Uvjeren sam da će proslava (pravoslavnog) Božića i ove godine biti poticaj ljudima dobre volje da u svojim životnim sredinama i dalje nastoje na promicanju odgovornog društvenog ponašanja, dijaloga, mira i suradnje.«

Promiče li Josipović odgovorno društveno ponašanje, dijalog i suradnju danas, kad s najviše državne razine poručuje da »Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to želi pokazati« te da »U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta…«?

U isto vrijeme, kao alternativu, predsjednik Srbima nudi Veljka Džakulu, čovjeka koji se – za razliku od Pupovca – borio za otcjepljenje takozvane Republike Srpske Krajine. Kad je pisao svoje pismo puno uvreda i diskvalifikacija predsjednik je valjda bio loše volje. Pritom je pozabio da je najveći broj hrvatskih Srba glasao za Pupovčevu stranku.

Priznaje li uopće uvaženi pravnik i skladatelj rezultate parlamentarnih izbora, kad su u pitanju izbori za manjinske predstavnike? Milorad Pupovac može biti ovakav ili onakav, ali nepobitna je činjenica da su on i njegova stranka uvjerljivo pobijedili na tim izborima. Predsjednik se u te stvari ne bi trebao niti smio miješati. Međutim, očito je Pupovcu odlučio napakostiti po svaku cijenu. Motiv? Promicanje pluralizma u srpskoj manjinskoj zajednici? Teško. Ako je tako, zašto Josipović ne promiče pluralizam na političkoj ljevici, gdje SDP već dvadeset godina ima monopol?

Prije će biti da motiv Josipovićev treba tražiti drugdje, između redaka njegovog pisma. Između redaka u kojima se niti na jednom jedinom mjestu ne spominju ZAMP, Emporion, Marko Vojković i milijuni kuna Vojkovićeve dobiti.

M ilorad Pupovac ima svoje novine, vrišti Josipović u pismu, žaleći se pritom da on novinama ne raspolaže. Međutim, vara se ako misli da upućeniji dio javnosti ne vidi naslove u izdanjima Ninoslava Pavića: »Ivo Josipović – Nikad nismo toliko voljeli predsjednika.«

Josipović se vara ako misli da novinarima nisu poznate intervencije koje je u njegovo ime poduzimao pater Ivan Tolj, siva eminencija Večernjeg lista, e kako bi u tjedniku Nacional bio promijenjen naslov koji se predsjedniku nije svidio.

O da, Ivo Josipović ima svoje urednike, svoje novinare, svoj medijski lobi, a bogami i svoje izdavače. Koristi ih kako bi se održao visoko na ljestvici popularnosti. Uostalom, i pismo upućeno Novostima iz Josipovićevog ureda poslano je i Jutarnjem i Večernjem listu. Kod Pavića je dobio naslovnicu, kako red, običaj i zakulisni dogovori nalažu.

Međutim, aktualni predsjednik zaboravlja da popularnost utemeljena na zakulisnim igrama s medijima ne može trajati vječno. I Ivu Sanadera nekoć smo ljubili kako njega danas ljubimo, a Pavić ga je u to vrijeme kovao u zvijezde. Iz njegovog primjera Josipović bi mogao naučiti da političar kojeg popularnim drži nepošteno novinarstvo prije ili kasnije završi u blatu, gdje ga najžešće gaze oni koji su mu do jučer ljubili ruku