D.I.C. Veritas

Politika, 04.04.2016., Savo Štrbac: Šešelj, od MSP-a do Tribunala

Savo Štrbac: Šešelj, od MSP-a do Tribunala Foto: Politika, scan

Mnogo je riječi izgovoreno i napisano o haškoj oslobađajuđoj presudi Vojislavu Šešelju. U tim komentarima bilo je mnogo ishitrenosti i ostrašćenosti, a dodao bih i predvidljivosti. Jedino je nepredvidljiva bila presuda, i to zahvljujući nepoznavanju trećeg sudije Nianga, kojeg nismo imali prilike vidjeti tokom pretresa, pa ni saznati njegov lični i profesionalni odnos prema optuženom Šešelju, što nije bio slučaj s ostalom dvojicom sudija, Francuzom Antonetijem i Italijankom Latanci. Da je u predmetu ostao danski sudija Harhof, imajući u vidu njegovo ponašanje prema optuženom u toku glavnog pretresa, vjerovatno bi i presuda bila drugačija.

Meni su zapali za oko rijetki komentari koji su ovu presudu dovodili u vezu s prošlogodišnjom presudom MSP po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije o genocidu.

Na RTS-u se pojavio šef pravnog tima Srbije u pomenutom sporu Saša Obradović, izjavivši: “Želim da iznesem i lično zadovoljstvo što je danas sudija Ž. K. Antoneti zajedno sa M. Niangom iz Senegala potvrdio neke od navoda koje je naš pravni tim, kojim sam imao čast da rukovodim pred MSP, predhodno iznosio u sporu protiv Hrvatske”.

Na HRT-u se, međutim, pojavio istoričar i direktor  Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Ante Nazor, izjavivši: “Ne znam zašto Šešelj toliko likuje kad dobro zna da je MSP uzeo u obzir sve ono što je hrvatski pravni tim, uključujući i njegovo (Šešeljevo) djelovanje,  i vrlo jasno (…) presudio da su politička vođstva Srbije i Srba u Hrvatskoj dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države, te da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida nad Hrvatima, ali da nije dokazana namjera fizičkog uništenja cijelog naroda na okupiranom području”.

Pomalo sam iznenađen da se bilo ko s hrvatske strane poziva na presudu MSP-a, jer ako nekom ta presuda ide u korist, onda ide Srbima iz bivše RSK. Evo i zašto: MSP u pomenutoj presudi “smatra nespornim da je značajan dio srpske populacije napustio taj region, a da se to desilo kao direktna posljedica vojnih akcija koje su sprovodile vojne snage u okviru operacije ‘Oluja', naročito zbog granatiranja četiri grada (Benkovac, Obrovac, Gračac i Knin)”, te da  transkripti Brionskog sastanka “jasno stavljaju na znanje da je politički i vojni vrh bio dobro upoznat sa činjenicom da će operacija ‘Oluja’ prouzrokovati masovni egzodus srpske populacije; oni su čak do nekog nivoa i zasnivali svoje vojne planove na takvom egzodusu, koji su smatrali ne samo mogućim nego i poželjnim” (paragraf 479). Te nadalje: “Sud je potpuno uvjeren  da su, tokom i nakon operacije ‘Oluja', hrvatske oružane snage i policija počinili djela nad srpskim stanovništvom u smislu značenja tačke a) (ubistva članova grupe)  i b) (teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe) čl. 2. Konvencije o genocidu, i da ta djela konstituišu actus reus genocida” (paragraf 499).  MSP nalazi da sa odgovornošću Hrvatske za zločine u “Oluji” “nema teškoća” (paragraf 449).

Dakle,  hrvatsku akciju “Oluja” MSP ne kvalifikuje kao genocidnu akciju prosto zato što u Konvenciji o genocidu etničko čišćenje nije predviđeno kao modus izvršenja genocida. Međutim, iz presude se jasno isčitava da su Hrvati htjeli srpsku teritoriju bez Srba, očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cjelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali i zlostavljali zaostale civile i vojnike, pljačkali i uništavali njihova imanja i spriječavali im povratak.

Posljednji popis stanovništa u Hrvatskoj iz 2011. godine pokazuje da su Srbi sa 12,2 po popisu iz 1991. svedeni na 4,36 procenata, dok su Hrvati sa 78,09 po popisu iz 1991. narasli na 90,42 procenta. Tome treba dodati i da su Jugosloveni sa 2,2 procenta po popisu iz 1991. u 2011. svedeni na statističku grešku. Imajući u vidu da “tihi egzodus” Srba iz Hrvatske i dalje traje,  već sada je izvjesno da će, ako već nije, na idućem popisu broj Srba u Hrvatskoj pasti ispod tri odsto, čime će biti realizovn projekat hrvatskog političkog establišmenta s početka devedesetih godina o “konačnom rješenju srpskog pitanja”.

Šta je teži zločin: “velika Srbija” kao ideja ili realna Hrvatska s rješenim “srpskim pitanjem”?

 Savo Štrbac

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.