D.I.C. Veritas

Politika, 12.01.2017., Savo Štrbac: O „Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi”

Pitam se odakle toliki broj Hrvata među pravoslavcima u vreme kada je u njihovoj matičnoj državi još uvek prisutan proces pohrvaćenja i pokatoličenja Srba

Na ovogodišnji srpski pravoslavni Badnjak na Cvjetnom trgu, preko puta Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, „Hrvatska pravoslavna crkva i Projekt Velebit” održali su javni obred „Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljanja”. Glavni protagonisti ovog okupljanja bili su novinar Marko Jurič i navodni episkop Aleksandar. Za prvoga sam čuo zbog njegovog javnog zalaganja za korišćenje ustaškog pozdrava „Za dom spremni”, dok za drugog do sada nisam čuo. Za vreme „obreda” iza episkopa stajao je poveći pano sa stilizovanim pravoslavnim krstom na ustaškom grbu iznad kojeg je natpis „Hrvatska pravoslavna crkva” ispisan latinicom.

Zainteresovao sam se za tzv. Hrvatsku pravoslavnu crkvu (HPC) nakon što je u decembru 2013. Državni zavod za statistiku RH objavio podatke iz popisa stanovništva iz 2011, prema kojima je u Hrvatskoj živelo ukupno 190.143 pravoslavaca, od kojih je 159.630 Srba, 2.401 Makedonaca, 2.381 Roma, 1.882 Crnogoraca, 729 Rusa, 341 Ukrajinaca, 293 Bošnjaka, 158 Bugara, 147 Rumuna… i – 16.647 Hrvata.

Odavno znam da je tzv. HPC osnovao Ante Pavelić ukazom od 3. aprila 1942. s ciljem da pokaže da u NDH nema progona Srba i da potpuno onemogući uticaj SPC.

Uz malo truda, te 2013. pronašao sam naslednicu Pavelićeve HPC pod nazivom „Hrvatska pravoslavna zajednica” (HPZ), osnovana 12. marta 2010. u Zadru, dok je 10. septembra iste godine formirano i „Udruženje hrvatskih pravoslavnih vjernika” s ciljem „formiranja autokefalne hrvatske pravoslavne organizacije i slobodnog identifikovanja pravoslavnih hrišćana pripadnicima hrvatske nacije”. Šestog oktobra 2013. HPZ se i proglasila autokefalnom, o čemu svedoči dokumenat pod nazivom „pravorijek”, koji su potpisali „Nikolaj I, nadbiskup Pariza, mitropolit Europe i patrijarh Europske pravoslavne crkve poznate pod nazivom Patrijarhija Europe”, s jedne, i „predsjednik Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika Zadar, akademik Ivo Matanović”, s druge strane.

O prvom potpisniku „pravorijeka”, patrijarhu Nikolaju I i Patrijarhiji Europe, uprkos uloženom trudu, nisam pronašao ni reči. U biografiji drugog potpisnika „pravorijeka” Matanovića, objavljenoj na sajtu HPZ, piše i da je bivši pripadnik „Ustaške mladeži” i da je, za razliku od njegovog oca ustaškog oficira u Jasenovcu, preživeo Blajburg. Njegovo ime pronašao sam na ,,Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u diaspori” (neslužbenoj) sa sedištem u Bazelu i Zagrebu.

Ovih dana sam ponovo posetio sajt HPZ i na njemu nisam našao ni slova o „bogojavljenskom” obredu u Zagrebu. Ali sam pronašao „važnu obavijest” od 21. maja 2015. kojim se obaveštava „svekoliko pučanstvo” da su se na teritoriji cele države Hrvatske „pojavile još dvije lažne Hrvatske pravoslavne crkve”, prva, koju predvodi trojac „Dr. Ilija Barjašić, Miljenko Marić i tzv. episkop Aleksandar Ivanov (Bugarin), povezani sa nekom lažnom međunarodnom crkvom u Parizu”, a druga, koju predvodi „lažni biskup i kriminalac Andrija Škulić, koja je povezana s lažnom crkvom u Grčkoj”. I pozivaju se da ne nasedaju ovim varalicama. U potpisu je već spomenuti „akademik” Ivo Matanović.

Posetio sam i sajt HPC (www.hrvatska-pravoslavna-crkva.com) na kojem piše da je osnovana 2012. a njen „arhiepiskop i poglavar” je bonifacije Andrija Škulić, rukopoložen u julu 2015. Ni ova grupa ne priznaje druge dve, ali se sve tri smatraju pravnom sledbenicom Pavelićeve HPC. Posetio sam i sajt još jedne HPC (https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com), na kojem se pojavljuju tekstovi koje potpisuje „hrvatski arhiepiskop Aleksandar”, na koji su prvi tekstovi stavljeni u oktobru 2016, a najviše ih je posvećeno upravo obredu sa početka ovog teksta.

Na javni obred reagovali su mitropolit zagrebačko-ljubljanski, gospodin Porfirije, za kojeg „HPC i nije problem pošto je SPC ne priznaje”, i predsednik SNV, M. Pupovac, koji upozorava da „ni marginalna grupa ako nema osude nije marginalna stvar”.

Složio bih se s Pupovcem, ali bih i dodao da osuda (adekvatna sankcija) mora dolaziti od nadležnih državnih organa, koja je izostala i ovoga puta, u čemu se i krije opasnost i od pomenutih za sada još uvek marginalnih grupa, koje baštine Pavelićevu HPC, koje se pozivaju i na onih 16.647 Hrvata pravoslavne vere sa poslednjeg popisa stanovništva u RH.

I dalje se pitam odakle toliki broj Hrvata među pravoslavcima u vreme kada je u njihovoj matičnoj državi još uvek prisutan proces pohrvaćenja i pokatoličenja Srba. Možda su u proces „desrbizacije” pravoslavne vere u Hrvatskoj ipak uključeni mnogo jači igrači od pomenutih u ovom tekstu.

Dokumentaciono-informacioni centar „Veritas”

 

 (Politika, 12.1.2017. (elektronsko izdanje)
facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.