Piše: Savo Štrbac
Prvostepena presuda koju su Specijalizovana veća Kosova u Hagu izrekla vođama takozvane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) – Hašimu Tačiju, Jakupu Krasnićiju, Kadriju Veseljiju i Redžepu Seljimiju – izazvala je u Prištini gotovo identičan emotivni i politički potres kakav je Hrvatska doživela pre deceniju i po, tačnije 15. aprila 2011. godine, kada je Pretresno veće Haškog tribunala osudilo Antu Gotovinu i Mladena Markača. Kao neko ko decenijama prati rad međunarodnih krivičnih instanci i prikuplja dokumentaciju o stradanju srpskog naroda, ne mogu a da ne uočim duboke, gotovo preslikane zakonitosti u ponašanju društava koja su svoje nacionalne mitove izgradila na narativu o sopstvenoj bezgrešnosti i statusu apsolutne žrtve.
Kada su sudije u Hagu izrekle kazne od 25 godina zatvora za Tačija i Krasnićija, 18 za Veseljija i 13 za Seljimija, na Kosovu je zavladao muk, koji je ubrzo prerastao u javni bes, ulične proteste i oštre osude političkog vrha. Premijer Aljbin Kurti požurio je da presudu proglasi „udarom na albanski narod”, baš kao što je nekadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor prvostepenu osudu hrvatskih generala nazvala „istorijski netačnom i neprihvatljivom”. Zajednički imenitelj obe reakcije jeste potpuno odbijanje suočavanja s činjenicama. Ni u Zagrebu tada, ni u Prištini danas, javnost ne želi da čuje o konkretnim ljudima, o pritvorenicima, o mučenjima u logoru Zlaš ili fabrici metala u Kukešu, o ubistvima Srba, Roma i političkih neistomišljenika. Za njih, suđenje pojedincima predstavlja napad na celinu njihove „borbe za oslobođenje”.
Međutim, iza ove emotivne kulise krije se mnogo dublja, perfidnija pravna igra. Činjenica da je prvostepeno veće oslobodilo četvoricu vođa OVK optužbe za zločine protiv čovečnosti – uz obrazloženje da tužilaštvo nije dokazalo širok i sistematski napad na civilno stanovništvo – ostavlja Prištini upravo onaj „pravni izlaz” koji je Hrvatska tražila od samog početka. Ovom kvalifikacijom, sud je zapravo pokušao da sačuva mit o OVK kao organizaciji, svodeći masovna stradanja na izolovane incidente lokalnih komandanata koje Glavni štab, navodno, nije mogao da kontroliše u ratnom haosu. Na toj tezi će se, bez sumnje, zasnivati kompletna strategija odbrane u žalbenom postupku.
A tu dolazimo do najzanimljivije koincidencije ove haške hronike. Glavni advokat odbrane Hašima Tačija jeste Luka Mišetić, američki advokat hrvatskog porekla. Reč je o čoveku koji se u javnosti kiti oreolom spasitelja Ante Gotovine i koji sada pokušava da primeni istu mustru i u odbrani vođe OVK.
U javnosti se Mišetiću često pridaje preveliki, gotovo mitski značaj u konstruisanju te oslobađajuće presude iz novembra 2012. Istina je mnogo trezvenija i opasnija: Mišetić se tada zapravo okitio „tuđim perjem”, iza kojeg su stajali globalni moćnici i najviši vojno-politički krugovi Zapada. Odluci Meronovog veća presudno je doprinelo agresivno uključivanje u žalbeni postupak moćne lobističke grupe američkih, kanadskih i britanskih pravnika i visokih oficira u svojstvu „prijatelja suda” (amicus curiae). Ova moćna klika se otvoreno usprotivila konceptu protivpravnog granatiranja naseljenih mesta i Orijevom pravilu “200 metara”, ne zbog ljubavi prema Gotovini, već iz čiste geopolitičke panike da bi takva presuda u budućnosti mogla da veže ruke generalima NATO-a u njihovim vojnim kampanjama širom sveta.
Teodor Meron je, uz formalno odbijanje zahteva za priznanje statusa “prijatelja suda”, sa zadovoljstvom je prihvatio sugestije te lobističke grupe, sprovevši neviđeni pritisak unutar samog veća. Da bi izdejstvovao potpuno oslobađanje kroz tesno preglasavanje od 3:2, Meron je bukvalno u zadnji čas slomio i naterao već teško obolelog turskog sudiju Mehmeta Gineja da glasa suprotno sopstvenom uverenju i dotadašnjoj sudijskoj praksi. Bila je to čista politička odluka umotana u pravnu oblandu. Danas ostaje samo vapaj i nada da se u slučaju Hašima Tačija pred Apelacionim većem neće pojaviti neko novo, slično lobističko društvo sa Zapada koje bi iz viših geopolitičkih interesa ponovo redefinisalo pojam ratnog zločina.
Neformalno vojno i političko savezništvo Hrvata i Albanaca sa Kosova ima duboke korene. Hiljade albanskih dobrovoljaca u ratu devedesetih učestvovalo je u Hrvatskoj vojsci, od kojih su neki, poput Rahima Ademija ili Agima Čekua, postali visoki oficiri. Čeku je svoja vojna iskustva iz Hrvatske, uključujući taktiku primenjenu u operaciji „Oluja”, kasnije direktno preneo na Kosovo, postavši načelnik Glavnog štaba OVK. Danas, kada Hrvatska kao članica NATO-a pojačava svoj kontingent u okviru KFOR-a i otvoreno lobira za Kosovo u međunarodnim institucijama, jasno je da je reč o kontinuitetu politike koja srpski faktor na Balkanu posmatra kao trajnu pretnju. Zato i ne čudi što se isti advokatski krug koji je formalno pokrivao „čistoću Domovinskog rata” sada bori za „čistoću borbe OVK”.
Ipak, postoji jedna suštinska procesna razlika između Haškog tribunala (MKTJ) i ovog novog Specijalizovanog suda, koju srpska javnost mora dobro da razume. Haški tribunal je bio međunarodni sud Ujedinjenih nacija, postavljen iznad nacionalnih zakonodavstava. O žalbama je tamo odlučivalo petočlano veće. Specijalizovana veća Kosova su, nasuprot tome, hibridni, domaći sud Kosova, samo izmešten u Hag radi zaštite svedoka. U ovom sudu, formula je uvek ista – po trojica međunarodnih sudija sede i u prvom stepenu, i u Apelacionom, i u Vrhovnom, pa čak i u Ustavnom veću.
Ova institucionalna razlika unela je još jednu revolucionarnu novinu koju Haški tribunal nikada nije imao, a koja se tiče onog najvažnijeg – pravde za žrtve. Haški tribunal, na sramno insistiranje svojih tvoraca, uopšte se nije bavio reparacijama i novčanim odštetama. Oštećene je upućivao na lokalne sudove država u regionu, što je za žrtve pred domaćim pravosuđem značilo novu traumu i gubitak anonimnosti zaštićenih svedoka, a često i unapred izgubljene parnice pred pristrasnim sudovima. Poučen tim lošim iskustvom, Specijalizovani sud za Kosovo ima zakonsku obavezu da uz izricanje zatvorske kazne donese i Nalog za reparacije.
Kroz dosadašnju praksu u predmetima Saliha Mustafe i Pjetera Šalje, sudovi su već odredili pojedinačne odštete žrtvama koje se kreću od 2.000 pa sve do 100.000 evra. Kako su bivši komandanti OVK zvanično siromašni i nemaju sredstava na svojim računima, Specijalizovani sud je izvršio snažan pritisak na Vladu u Prištini. Ispunjen je paradoks: država koja iz budžeta izdvaja milione za odbranu Tačija i ostalih, sada je primorana da preko svog Programa za kompenzaciju obezbedi isplatu sredstava za žrtve tih istih optuženika. U predmetu „Tači i drugi” pred Specijalizovanim većima Kosova u Hagu još uvek nije donesen konačan Nalog za reparacije, ali je zvanično pokrenut postupak za naknadu štete žrtvama. Inače, status žrtve-učesnika u ovom predmetu dobilo je 153 lica, koliko ih i polaže legitimno pravo na odštetu.
Međutim, nad ovim sistemom reparacija visi veliki mač žalbenog postupka. Prema slovu zakona, krivična osuđujuća presuda je apsolutni preduslov za isplatu štete. Ukoliko lobistički krugovi u drugom stepenu uspeju da ponove haški manevar i potpuno oslobode Tačija, Nalog za reparacije automatski postaje mrtvo slovo na papiru, a procesi kompenzacije se obustavljaju. Žrtve bi u tom scenariju ostale bez ikakve satisfakcije, osuđene na novu nepravdu.
Zato prvostepena presuda vođama OVK ne sme biti povod za preranu euforiju u srpskoj javnosti. Ona je tek „prva četvrtina” u dugoj pravnoj bici. Međunarodno pravo nam je već jednom, u slučaju Ante Gotovine, pokazalo koliko lako politički interesi velikih sila mogu da sruše prvostepenu pravdu i pretvore je u trijumf nekažnjivosti. Sprega koja povezuje Zagreb i Prištinu, pretočena u zajedničke vojne korene devedesetih i zajedničke advokatske paravane danas, jasan je signal da ka konačnom ishodu ove presude predstoji nemilosrdna borba. Naša obaveza, kao hroničara i zaštitnika kulture sećanja, jeste da pažljivo pratimo svaki korak tog procesa i ne dozvolimo da se haška istorija beščašća ponovi i na Kosovu.
Politika, 22.09.2026, štampano izdanje
