Piše: Đorđe Ličina
Govoriti i pisati istinu za Rudan nije tek bilo riti po našim ojađenim društvima i političkoj kaljuži u kojoj smo se u postsocijalističkom brlogu raskomotili. Za ovu je književnicu to najprije bilo pitanje bespoštednog demaskiranja sopstva
Kada ode neko važan, neko ko je u javnom prostoru pobuđivao stalnu pažnju svojim pisanjem, intelektualnim istupima i beskompromisnim stavovima, uobičajilo se da se na ovim našim prostorima iznova sukobljavaju koplja tumačenjan i vrijednosnih sudova te da se vodi mahom neuravnotežena rasprava o veličini ili njenom osporavanju. A da se pri tome uopšte ne uzima u obzir nastojanje da se nečije djelo sagleda u ukupnosti konteksta u kojem je nastajalo i okolnosti koje su uzrokovale da baš to djelo bude takvo kakvo jeste.
Nekrolozi su ili pljuvačine koje produbljuju animozitete ili limunade u kojima oni koji ostaju u životu nastoje putem onog umrlog istaknuti sebe, naglasitit da su baš oni bili u nekoj posebnoj vezi sa onim koga više nema. U našim životima prisustvo društvenih mreža otvorilo je cijeli jedan pandemonijum crnila koje se svakodnevno isporučuje ma o čemu bilo riječi.
Dakle, ta provala mišljenja i polumišljenja koje svako ima i vjeruje da je njegova zadnja, stvara jednu opštu kakofoniju, usljed koje se, nakon nekoliko dana buke, potpuno zanemaruje o čemu se ono uopšte govorilo i šta je bio povod tom govorenju. Ali to svakako kazuje više o nama koji ostajemo nego li svjedoči o onome ko se ispisao iz postojanja.
Čitajući ovih dana oproštaje od Vedrane Rudan na postjugoslovenskom kulturnom prostoru stiče se pak, uprkos svim zastranjenjima, utisak koliko smo ovdje silno željni glasova koji su nas u stanju prodrmati iz učmalosti u kojoj već decenijama tavorimo unesrećeni. Činjenica da je njena smrt izazvala toliko komentara, u širokom rasponu publike i prostora, pokazuje nam da ono što je Rudan radila jeste bilo govorenje koje se primalo, ono što su mnogi potajno željeli iskazati ona je bez uvijanja, bez dlake na jeziku, ustrajno govorila i pisala.
Drugim riječima, malo je ko u ovim kulturnim okvirima na taj način prekoračivao granice i nastojao izaći iz začaranih krugova provincijalizacije u kojima je već vlastiti prag nesavladiva prepreka. Govoriti i pisati istinu za Vedranu Rudan, dojma sam, nije tek značilo riti po našim ojađenim društvima i političkoj kaljuži u kojoj smo se u postsocijalističkom brlogu raskomotili – govoriti i pisati istinu za ovu je književnicu bilo najprije pitanje bespoštednog demaskiranja sopstva.
Njegovog nemilosrdnog izlaganja pred propustljivom i propadljivom javnošću koja se neprestano trudi, svojim čudoređem i sablažnjavanjem, stvarati od sebe više od onoga što zaista jeste, sakrivati se i neprestano, mnogo, lagati.
Otuda, gledajući ono što je Vedrana Rudan pisala, bez obzira da li to bila naša čitalačka šolja čaja, mora se priznati da je malo ko u ovom mileniju na našim prostorima sa toliko istrajnosti nastojao kako u sebi, tako i u drugima, otkrivati svu silinu licemjerja pred kojim smo se pretvorili u ljude funkcije, koji osluškujući puki eho egzistencijalnog poriva i posljedične gramzivosti zanemaruju sve one druge slojeve ljudskosti.
Opšta apatija, konformizam duha, ono famozno “ne tiče me se” u njenom djelu bili su izlagani stalnom propitivanju i sumnji, izručujući eksplozivno i razorno u lice ono što mnogi misle, ali se ne usuđuju reći. I upravo u tome leži suština naše palanačke svijesti, što potajno jesmo spremni nasmijati se i ojaditi pred tekstovima onih koji ne štede ni sebe ni druge, ali iz udobnosti vlastitog tora ipak nismo spremni iskoračiti. Jer, znamo, cijena za takav istup je visoka, i plaća se vlastitim životom.
Ono što se sada podvodi pod vulgarnost u Rudaninom pisanju nije nikakva atrakcija, iako su je mnogi doživljavali upravo tako, nego odgovaranje istom mjerom na beščašće i glupost u koje smo se ukotivili poput nojeva, oslijepljenih krtica koje ne znaju za bolji svijet van svog, toplog, gnjilog, podzemlja.
Posljednjih godina, kroz borbu sa bolešću, ova je autorica ostala jednako dosljedna sebi i svom stavu. Ne stvarajući žrtvu, bez patetike se sudarala sa vlastitim tijelom koje otkazuje poslušnost. Bio je to jedan brutalni susret sa smrću, kojoj Vedrana takođe nije ostala dužna da joj se u lice saspe sve ono što je sljeduje. Nosila je svoje breme konzistentno do kraja
Psovka je predivna stvar, ukoliko ju se piše ili izgovara sa sviješću da ona razobličava ono malograđansko bilo u nama, onaj moralni imperativ koji važi samo kad treba nekoga kamenovati ko iskače iz etonancionalnih degeneracija i lažnog puritanizma, dok prema sebi ostajemo čedni i nadasve skrušeni.
Njenim riječima iz knjige “Zašto psujem”: “Nekim od mojih čitatelja psovanje ide žestoko na kurac. Poštujem njihov stav. Evo nekoliko rečenica u osobnu ‘obranu’. Moj blog nije sponzoriran, on je samo moj. Svi koji misle da sam tajna kolumnistica Glasa Koncila, jako su se zajebali. Želim reći, kad nešto ili nekoga pošaljem u kurac, nisam u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom.”
Upravo taj sukob sa sobom i sa svijetom koji je nastanjivala jeste najdosljednija odlika ove autorice koja je na megafon života obznanjivala ono što se drugi nisu usuđivali ni prošaputati. Možemo ovdje, naravno, govoriti o estetskim kvalitetima te tome šta jeste ili nije literarno relevantno kada je Vedrana Rudan u pitanju, ali to bi bila prije svega stvar ličnog ukusa. Ono što ostaje kao neporeciva linija njenog istupanja jeste iskreno suprotstavljanje narcizmima malih razlika u koje smo ogrezli, na koje smo pristali, nastojeći svaki put skinuti odgovornost sa sebe.
Rudan je tu odgovornost prihvatala sa punom sviješću o onome što radi, ne obazirući se na to da li je neko zaista voli ili mrzi. Na taj način, oslobođena svake stege, ona je mogla bez zadrške ulaziti u rastakanje svih tabua, dekonstruisati one segmente egzistencije koji kod većine bude nelagodu i odbijanje da se sa njima suoči.
Bilo da su u pitanju ljubavni odnosi, brak, roditeljstvo ili starost, Vedrana Rudan je u sva ta pitanja stupala jednako žestoko, ne pristajući da joj bilo šta zakloni obzor, otupi je ili uskrati slobodu. Ne prezajući pred time šta će ko o tome reći, jer ona je izabrala da tako piše i govori. A ta vrsta dosljednosti endemska je u društvima licemjerja i skrivanja, kakva naša jesu.
U javnoj ekstravaganciji Rudan je tražila načina kako u vremenu poremećenih vrijednosti doći do publike, do onih koji su spremni čuti. Upravo u tom njenom performiranju, igranju uloge, provokaciji, ali i odsustvu svake simplifikacije kako sebe, tako i onoga oko sebe, vidjela se jedna istrajnost da se po svaku cijenu, grčevito, saopštava ono što se mora reći. Posljednjih godina, kroz borbu sa bolešću, ova je autorica ostala jednako dosljedna sebi i svom stavu.
Ne stvarajući žrtvu, bez patetike se sudarala sa vlastitim tijelom koje otkazuje poslušnost. Bio je to jedan brutalni susret sa smrću, kojoj Vedrana takođe nije ostala dužna da joj se u lice saspe sve ono što je sljeduje. Nosila je svoje breme konzistentno do kraja. Da bi sve to bilo moguće trebalo je imati nezauzdanu snagu, spremnost ogoliti se pred samim sobom, jer prvo prema sebi treba biti nemilosrdan, prema sopstvenoj autocenzuri da bi se o drugima moglo govoriti oštro i bez zadrške.
Mnogi od komentara koji se sada ističu nakon njene smrti vjerovatno ne bi bili mogući da je posrijedi bio neki muškarac. Ali ona je bila žena koja je svoju poziciju osvijestila do krajnjih granica, nije tražila opravdanje za ono što radi, odbacila je svaku skrušenost koju od žene zahtijeva patrijarhalna normativnost.
Ona se izborila za svoje pravo na glas, niko joj ga nije dao, fajtala se sa svim što joj je stajalo na putu, i bila ljudski slaba i snažna, ali ne bolećiva i ne kukavica, kako dolikuje ljudskom biću koje je vlastiti integritet sticalo kroz svoju bespoštednu borbu.
Njenim riječima, na kraju: “Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa. Na mom se licu sreća ne vidi? Pročitajte knjigu, sreća u njoj čuči. Ne čujete me? Šteta. Smijem se na sav glas.”
