Skoro svi hrvatski mediji prenijeli su informaciju da je 21. maja 2021. u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, na Kliničkom zavodu za patologiju i sudsku medicinu KBC Osijek provedena završna identifikacija posmrtnih ostataka pet osoba stradalih tokom Domovinskoga rata na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, a među identifikovanim osobama je i hrvatski branitelj Tomislav Balić, koji je smrtno stradao 18. novembra 1991. u pokušaju proboja iz opkoljenog Vukovara, te tri civilne žrtve i jedan redov bivše JNA, koji je poginuo u napadu na Vukovar, bez navođenja njihovih imena.
Sličnu informaciju prenijeli su takođe svi hrvatski mediji dvije nedjelje ranije, da je 7. maja na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu provedena završna identifikacija posmrtnih ostataka pet osoba nestalih i smrtno stradalih tokom Domovinskoga rata, bez navođenja bilo kojeg imena identifikovanih. A 15. aprila o.g. hrvatski mediji izvijestili da je u Zagrebu provedena završna identifikacija posmrtnih ostataka hrvatskog branitelja Tomislava Milića, nestalog tokom Domovinskog rata 1991. godine i ekshumiranog iz pojedinačne grobnice u Bogdanovcima pokraj Vukovara. Navedenim identifikacijama prisustvovao je i potpredsjednik hrvatske vlade i ministar branitelja, Tomo Medved, dok je trećoj identifikaciji prisustvovao i predsjednik hrvatske vlade A. Plenković.
Poslije svake identifikacije hrvatska strana uredno izvještava za koliko osoba još tragaju, a ta brojka sada iznosi ”1.864 osobe, od kojih su 1.463 nestale osobe i 401 smrtno stradala osoba tokom Domovinskoga rata”. Pri tom ni riječi da je među njima više od pola žrtava srpske nacionalnosti, čemu treba dodati i preko 600 službeno još nepriznatih srpskih žrtava. Ali zato hrvatski zvaničnici navode ”da je ova Vlada u potpunosti usmjerena na pronalazak i rješavanje sudbine svih osoba nestalih u Domovinskom ratu”, ukazujući i na “nedostatak saradnje sa Srbijom”.
Znajući za praksu hrvatske strane da pod sintagmom “žrtve tokom domovinskog rata” podrazumjeva i srpske žrtve, posebno kada se ne navode imena identifikovanih, Veritas je, koristeći sopstveni “sistem veza”, do sada utvrdio da su među pet identifikovanih 7. maja 2021. tri žrtve srpske nacionalnosti, što ne isključuje mogućnost da su i ostale imenom nespomenute identifikovane osobe iz posljednje dvije identifikacije takođe srpske nacionalnosti.
Jedan od identifikovanih je i Nebojša Veselinović (1955) iz Štikade kod Gračaca, gdje je i nestao za vrijeme “Oluje”. Prvog dana te akcije ostao je sa bolesnom majkom u njihovoj kući. Čuvši da u selo ulaze hrvatski vojnici izašao je pred njih bez oružja s namjerom da im se preda. Ubrzo je majka čula pucnje i “ajmekanje” pa pretpostavivši šta se desilo sinu, pobjegla je u obližnju šumu na obroncima Velebita, gdje se skrivala dok je narednog dana nisu pronašli neki drugi vojnici i otpratili je u Zadar u neki sabirni centar. Nije dočekala da sahrani sina. Identifikovala ga je i sahranila sestra Nevenka, koja se vratila u Štikadu. Od nje smo i doznali da su Nebojšini posmrtni ostaci ekshumirani 2013. sa zadarskog groblja.
Drugi identifikovani je Petar Zeba (1950) iz Kusonja kod Pakraca, ubijen sa majkom Julom i grupom sumještana od strane ZNG-a u januaru 1992. Njegovi posmrtni ostaci su identifikovani među onima koje je hrvatska strana iste godine kao “NN” predala predstavnicima JNA i koji su, nakon preliminarne identifikacije, ekshumirani sa groblja Lešće u Beogradu i prije dvije godine predati hrvatskoj strani, pošto mu u Zagrebu živi brat Mile kao najbliži rođak, koji ga je i identifikovao i sahranio na mjesnom groblju u Kusonjama.
Treća žrtva je Janja Lukić (oko 1903) iz Velike Popine, opština Gračac. Za razliku od predhodne dvije žrtve, Janja nigdje nije ni bila evidentirana među žrtvama. Bila je udovica još od 1957. a poroda nije imala. Zbog potpune nepokretnosti (obostrani prelom karlice), u akciji “Oluja” ostala je sama u svojoj kući. Janjini posmrtni ostaci su 2002. ekshumirani sa gračačkog groblja gdje su bili pokopani pod oznakom “NN”. Za njenu sudbinu se zainteresovala nekadašnja komšinica Slavica, novinarka iz Zagreba. Nakon dugogodišnje potrage, Slavica je Janju identifikovala klasičnom metodom (po opisu preloma kostiju). Iz prateće dokumetacije proizilazi da su Janjini posmrtni ostaci pronađeni 50-ak metara od njene kuće neposredno poslije akcije “Oluja”. Ostalo je nejasno ko ju je iznio iz kuće te da li je ubijena ili je umrla ostavljena bez hrane i ljekova. Slavica će uskoro Janju sahraniti u Velikoj Popini pored njenog supruga Save, a Veritas će njeno ime dodati na spisak srpskih žrtava u ratu devedesetih.
Zašto hrvatski “branitelji” i civili skoro uvijek imaju ime i kad se identifikuju a srpski ili pripadnici bivše JNA skoro nikad? U posljednjoj identifikaciji bilo je mnogo bitnije za hrvatski narativ reći da je identifikovan “napadač na Vukovar” nego navesti njegovo ime. Niko i ne pita da li je redov JNA te 1991. i mogao biti agresor s obzorom da je u to vrijeme Hrvatska još bila u sastavu SFRJ , u kojoj je jedina legalna vojska upravo i bila JNA.
Mi u Veritasu se zalažemo da svaka žrtva, bez obzir kojoj je strani za života pripadala, mora imati ime koje se mora javno navesti i kada se identifikuju i sahranjuju njeni posmrtni ostaci. Tako se žrtvi vraća ime i dostojanstvo jer po Talmudu “čovjek je zaboravljen tek kad se zaboravi njegovo ime.”
S obzirom da identifikacija žrtava u Hrvatskoj iz “domovinskog rata” nije bilo za vrijeme pandemije, a da su u kratkom vremenu usljedile tri identifikacije, posljednje dvije pred prvi i drugi krug lokalnih izbora, a imajući u vidu i ko im je prisustvovao i poruke koje se poslate sa tih identifikacija, očito je da su (zlo)upotrebljene i u predizborne svrhe.
