Žao nam je kao državljanima i građanima ove zemlje što je nekažnjavanjem i neizvršavanjem pravednosti do kraja država na sebe preuzela odgovornost za zločine koji su počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj tokom i nakon “Oluje”, rekao je Milorad Pupovac na komemoraciji u Gruborima
Govoreći u utorak na komemoraciji za civilne žrtve rata ubijene tokom i nakon Vojno-redrastvene akcije “Oluja” u zaseoku Grubori, u selu Plavno pored Knina, koju su organizirali Srpsko narodno vijeće (SNV) i Vijeće srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac kazao je da Srbi, koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, osjećaju nepravdu zbog činjenice da odgovorni za zločine na civilima tokom i nakon “Oluje”, osim u dva slučaja, nisu za njih odgovarali.
“Ove ljude u Gruborima su ubili pripadnici hrvatske policije, jedne od oružanih sila Republike Hrvatske, ovdje i na drugim mjestima tijekom VRA ‘Oluja’. Ponekad pljačkaši u uniformama, ponekad egzekutori, iz samo njima znanih razlog su činili zločine, kao što su to napravili ovdje u Gruborima”, rekao je Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SDSS-a, istaknuvši odnos državnih službi – od policijskih do sudskih istražitelja – koji su, usprkos prvotno deklariranoj krivici, propustili kazniti odgovorne.
“Županijski sud u Zagrebu, kao i Haški tribunal, utvrdili su da je ovaj zločin nesumnjivo počinjen. Zataškavanjem jednih, ometanjem pravde drugih i nedovoljnom spremnošću da se proces dovede do kraja, ovdje je pravda izostala, što je samo jedan u nebrojenom nizu slučajeva. I kad se sjećamo ovih šestoro mještana Grubora, sjećamo se s poštovanjem, bez ikakvog osjećaja lošega prema bilo kome ili bez ikakvog razloga da bilo kome govorimo loše, ili da njihovu smrt pretvaramo u razlog da stvaramo lošu atmosferu u odnosima između Hrvata i Srba, u odnosima unutar Hrvatske”, naglasio je.
“Reći ću to danas ovdje, a mogao bih to reći da sam bio u Uzdolju, mogao bih to sutra reći kada dođe vrijeme za to u Varivodama, ali isto tako i u brojnim ličkim mjestima, banijskim i kordunskim, mogao bih reći da mi, Srbi koji smo ostali živjeti u Hrvatskoj, osjećamo nepravdu. Nepravdu zato što oni koji su počinili ove zločine nisu odgovarali. Nepravdu zato što za zločine počinjenje prema našim sunarodnjacima, koji su kao civili stradali, nitko nije kažnjen, osim u dva slučaja. Govorimo o stradanjima tokom i nakon Oluje. Žao nam je kao državljanima ove zemlje, kao građanima, kao predstavnicima naroda ove zemlje u najvišem zakonodavnom tijelu, što je država na sebe nekažnjavanjem i neizvršavanjem pravednosti do kraja, preuzela odgovornost za zločine koji su počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj tokom i nakon ‘Oluje’, kao što je ovaj ovdje u Gruborima”, objasnio je Pupovac i dodao da će činiti sve da iduće generacije zločine ne pretvore u sredstvo za upotrebu žrtava, bilo protiv hrvatskog naroda, bilo protiv hrvatske države.
Izrazio je nadu da će, kao prije šest godina kada su u Gruborima bili predsjednik Zoran Milanović i potpredsjednik Vlade Tomo Medved te Boris Milošević u Kninu, a predsjednik Vlade Andrej Plenković u Varivodama, ponovo doći do gradnje međusobnog povjerenja, uvažavanja i poštivanja, kakvo je započeto više puta od 1996. godine, kao i jačanja osjećaja međusobne povezanosti i privrženosti istom zakonu, društvu i međusobnim osjećajima.
“Odgovorno i demokratsko društvo mora imati snage pogledati i u najteže stranice svoje prošlosti. Ne možemo se nadati budućnosti tako da jedne žrtve pamtimo, a druge prešućujemo. Zato danas kao i svaki put želim reći jasno: svaka nevina žrtva zaslužuje ime, dostojanstvo i pravdu. Bez obzira na nacionalnost. Bez obzira na to na kojoj je strani živjela i koliko je godina prošlo. Naša je obaveza da pamtimo i govorimo. I naša je obaveza da učinimo sve da se nikada više ne dogodi da čovjek bude ubijen samo zato što je ostao na svom pragu, u svojoj kući, na svojoj zemlji”, naglasila je Anja Šimpraga, saborska zastpnica i zamjenica predsjednika SDSS-a.
Izrazio je nadu da će, kao prije šest godina kada su u Gruborima bili predsjednik Zoran Milanović i potpredsjednik Vlade Tomo Medved te Boris Milošević u Kninu, a predsjednik Vlade Andrej Plenković u Varivodama, ponovo doći do gradnje međusobnog povjerenja, uvažavanja i poštivanja, kakvo je započeto više puta od 1996. godine, kao i jačanja osjećaja međusobne povezanosti i privrženosti istom zakonu, društvu i međusobnim osjećajima.
“Odgovorno i demokratsko društvo mora imati snage pogledati i u najteže stranice svoje prošlosti. Ne možemo se nadati budućnosti tako da jedne žrtve pamtimo, a druge prešućujemo. Zato danas kao i svaki put želim reći jasno: svaka nevina žrtva zaslužuje ime, dostojanstvo i pravdu. Bez obzira na nacionalnost. Bez obzira na to na kojoj je strani živjela i koliko je godina prošlo. Naša je obaveza da pamtimo i govorimo. I naša je obaveza da učinimo sve da se nikada više ne dogodi da čovjek bude ubijen samo zato što je ostao na svom pragu, u svojoj kući, na svojoj zemlji”, naglasila je Anja Šimpraga, saborska zastpnica i zamjenica predsjednika SDSS-a.
Istaknula je da zahvaljujući spremnosti Vlade RH Grubori dobivaju novo ruho, ali sa sjetom na ružne dane. Priprema se i završna faza kako bi se i ostale kuće obnovile nakon pet godina otkad je donesen zaključak o tome na sjednici Vlade. Šimpraga je istaknula da je taj proces započet s jasnom voljom i željom dok se u zraku osjećao miris pomirenja i slutnje dobroga.
“Napravljeni su iskoraci s obje strane. I zato im svima hvala, usprkos tišini koju nekad osjetimo. U posljednjih nekoliko godina bilo je trenutaka koji su pokazivali da hrvatsko i srpsko društvo mogu napraviti iskorak. Bilo je moguće da predstavnici hrvatske države dođu u Plavno i u Varivode i poklone se nevino stradalima. Bilo je moguće da se predstavnici srpske zajednice poklone hrvatskim žrtvama. Bilo je moguće razgovarati bez toga da jedan drugome moramo dokazivati čija je bol veća. To su bili mali koraci za državu, ali veliki koraci za nas ljude. I upravo zato danas moramo reći i ono što vidimo kao neuspjeh: procesi koji su tada pokrenuti nisu završeni. Neki su zastali, a neki su se vratili korak unatrag. Pomirenje ne može biti projekt koji se pokrene samo kada je politički povoljan trenutak. Pomirenje nije jedna položena ruža, nije jedna izjava. Pomirenje je proces koji traje i koji treba s osjećajem njegovati. To znači priznati žrtvu i onda kada je počinitelj pripadao našem narodu. To znači imati snage osuditi zločin i kada nam je politički neugodno. To znači tražiti nestale, procesuirati zločine, čuvati sjećanje i učiti djecu da tuđa patnja nije manje vrijedna od naše. I zato ću postaviti nekoliko pitanja: što se dogodilo s nadom koju smo imali?”, podsjetila je Šimpraga i upitala gdje su nestali razgovori i spremnost da jedni druge čujemo te upozorila da dopuštamo da politike pojedinih stranaka vraćaju u podjele koje smo trebali ostaviti iza sebe.
“Hrvatski i srpski narod ne smiju se ponovno promatrati kroz ono što su jedni drugima činili prije trideset godina. Mi možemo živjeti jedni pored drugih, ali moramo naučiti živjeti i jedni s drugima. Bez sjećanja nema pomirenja, ali bez budućnosti sjećanje postaje samo rana. Plavno zato mora ostati mjesto istine, ali i mjesto susreta”, istaknula je Šimpraga.
Parastos žrtvama su služili svećenici Srpske pravoslavne crkve, mitropolije dalmatinske, obitelji žrtava su položile vijenac pored spomen krsta u središtu zaseoka Grubori.
Na komemoraciji su sudjelovali izaslanica predsjednika RH Melita Mulić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade RH Sanjin Rukavina, predstavnici Veleposlanstva Republike Srbije u Hrvatskoj, kao i Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.
Podsjetimo, 25. kolovoza 1995. godine, u zaseoku Grubori pored Plavnog, počinjen je ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Pripadnici ATJ Lučko ubili su mještane starije dobi Jovu Grubora, Miloša Grubora, Mariju Grubor, Milku Grubor, Đuru Karanovića i Jovana Grubora pok. Damjana, koje su ondje zatekli.
Većina mještana Plavnog i Grubora tog se dana ujutro uputila prijaviti UNPROFOR-u u školskoj zgradi u Plavnom u vezi s odlaskom u tadašnju SR Jugoslaviju ili zbog eventualnog ostanka u Hrvatskoj. Civili srpske nacionalnosti koji su toga jutra ostali u svojim domovima su ubijeni, a gotovo sve kuće u zaseoku su zapaljene.
Dana 25. kolovoza 1995., kad su pripadnici UN i svjedokinje prišli selu Grubori, vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli petero ubijenih civila. Svjedokinja je rekla da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.) grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica.
Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Zbog noći UN ih je prevezao u Knin.
Sutradan su s pripadnicima UN-a nastavili potragu za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je ispod nagorjele grede vidjela noge. Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju. Ležala je na leđima, lica prekrivenom rukama, sva opečena. Na livadi gdje je našla muža našli su još dva leša: 51-godišnju Milicu Grubor izbodenu nožem i izrešetanu rafalima. Nedaleko od nje bio je leš Đure Karanovića (r. 1950.) koji je na vratu imao rane od noža a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je sa svojom kućom.
