Nakon ubojstva Milana Levara ostalo je samo zgražanje i upozoravanje nas nekoliko pojedinaca da je to trajna mrlja i sramota hrvatskog pravosuđa koju je više nemoguće ispraviti, kaže Zoran Pusić
Prije 22 godine, 28. avgusta 2000. godine, ubijen je Milan Levar, u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću. Eksplozijom podmetnute bombe pod kotačem automobila, u samoj blizini desetogodišnjeg sina Leona, ubijen je jedan od rijetkih ljudi koji su se svojim razumom u ratnom ludilu devedesetih godina jasno i glasno suprostavljali masi koja je nijemo promatrala ratne zločine određenih pojedinaca i grupa nad nevinim civilima. Levarov ubojica još uvijek nije procesuiran, a sama istraga atentata je zataškana i bojkotirana, iako su se već tog dana u Gospiću znala imena naručitelja ubojstva pa čak i samog ubojice.
U ratnu jesen, 1991. godine, Levar je zajedno sa Zdenkom Ropcem, tadašnjim šefom Informativno-prislušne službe, podređenog tadašnjem koordinatoru tajnih službi Josipu Manoliću, Zdenkom Bandom, zapovjednikom jedne od jedinica Vojne policije i Tomislavom Oreškovićem odbijao izvršiti naredbe egzekucija sugrađana srpske nacionalnosti po Gospiću i okolici gdje su na svakom koraku vladali strah i smrt od lokalnih političkih moćnika i emigrantskih došljaka koji su postojali novi nacionalni heroji. U takvoj, ekstremno nacionalističkoj atmosferi, Levar i njegova družina suprostavili su se kolektivnom zavjetu prešućivanja zločina i glasno progovorili o misterioznim nestancima i egzekucijama sugrađana srpske nacionalnosti.
S etiketom nacionalnih izdajica, ali i sa uvjerljivim dokazima, u okruženju vječitih zavjera, gospićki svjedoci nisu odustajali od svog cilja da istina izađe na vidjelo u vremenu u kojem, osim ubojica, nije bilo preživjelih svjedoka zločina. Njihovo svjedočenje 1997. stiglo je čak i do Haaga, za „novostvoreno hrvatsko domoljublje“ bio je to zločin koji se nije mogao oprostiti niti zaboraviti. Milan Levar i njegova gospićka družina, bili su, i nažalost ostali jedini svjedoci u Hrvatskoj koji su javno u medijima i pred istražnim i sudskim organima govorili o ratnim zločinima u svojim redovima. Ostali svjedoci, nekoliko godina prije Levarovog ubojstva, prihvatili su određeni status zaštićenog svjedoka u Njemačkoj, ali Levar je unatoč brojnim prijetnjama, provokacijama i pokušajima atentata, tu mogućnost odbijao, govoreći da ne misli bježati iz države koju je stvarao.
Iako je bio otvorena meta, vjerovao je da se sve može učiniti u razotkrivanju istine, samo da mora postojati dobra volja i želja za utvrđivanjem točnih činjenica, bez obzira koliko one bile bolne po Hrvate i Hrvatsku. „Istina mora izaći na vidjelo, za nju se ja borim, iako sam svjestan mogućih posljedica. Ja vrlo dobro znam od koga mi prijeti opasnost, pa tim ljudima savjetujem da ako pucaju, da nikako ne promaše“, poručivao je onima koji ga nisu voljeli, ali pred kojima nije htio ustuknuti ni koraka, što ga je na kraju stajalo života.
Predosjećajući opasnost u svojim pismima objavljenima u Areni kao moguće ubojice Levar je navodio Tihomira Oreškovića i Ivicu Rožića, koji su mu navodno i prijetili. Rožić je, kako su tvrdili neimenovani izvori iz MUP-a, na ispitivanju uz detektor laži, koji nije valjani sudski dokaz, priznao ubojstvo Levara i zločine u Gospiću, ali tokom pravog ispitivanja nije govorio. Rožić je na kraju optužen s Norcem, Oreškovićem i Grandićem za zločine nad Srbima u Gospiću 1991. ali je oslobođen u tom postupku, a kasnije ga se teretilo za niz zločina nad Srbima počinjenih po završetku rata. Međutim, za ubojstvo Levara na kraju nije procesuiran ni Rožić niti itko od onih na koje je on ukazivao. Bez obzira koliko je za vrijeme života, Milan Levar javno govorio o gospićkim egzekucijama, Državno odvjetništvo nije posjedovalo nikakav zapisnik o njegovom saslušanju.
Levarova žena i sin Leon, poslije atentata, nastavili su živjeti među neprijateljski raspoloženim sugrađanima, sami, izolirani i obespravljeni. Iako je Levarovo ubojstvo ostalo do danas neriješeno, tadašnji ministar Šime Lučin i ravnatelj Policije Ranko Ostojić obećali su da će ubojica biti ubrzo pronađen. Levarova supruga Vesna je 2010. godina razgovarala s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem koji je rekao kako u DORH-u znaju tko je ubojica, ali da to ne smiju kazati. Vesna Levar, nakon svih godina, uspjela je dobiti samo odštetu koja joj pripada po zakonu jer je ubojstvo njenog supruga okarakterizirano kao teroristički čin, za koji je odgovornost preuzela Republike Hrvatska.
Predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić ističe da je slučaj ubojstva Milana Levara ogledalo hrvatskog pravosuđa i suočavanja sa prošlošću.
- Kao i u mnogim slučajevima ratnih zločina, pa tako i u slučaju ubojstva Milana Levara, hrvatsko pravosuđe palo je na ispitu. Levar je ubijen pet godina nakon završetka rata, u vrijeme kad je javnost od strane politike, pa čak i od predsjednika Vrhovnog suda, huškana da Hrvati ne mogu počiniti zločine. Takva histerija, koje se nismo do danas oslobodili, unazadila je Hrvatsku. Tadašnje vlasti obećale su da će ubojstvo Levara riješiti brzo. Ali evo već 22 godine, nije se riješilo ništa. Osoba koja se hvalila da je ubila Levara, oslobođena je zbog pomanjkanja dokaza, iako postoji snimljeni materijal na kojem se jasno vidi kako se hvali tim činom. Nakon svega, kao da se ništa nije dogodilo. Ostalo je samo zgražanje i upozoravanje nas pojedinaca da je slučaj ubojstva Milana Levara trajna mrlja i sramota hrvatskog pravosuđa koju je više nemoguće ispraviti – ističe Pusić napominjući da je učinjena nepopravljiva šteta, ugrađena u samu povijest Hrvatske.
- Stav i društveno raspoloženje kako bi suđenje za ratne zločine, pa tako i za ubojstvo Levara, pokazalo slabosti hrvatske države, dozvolilo je samo da psi rata ostaju nekažnjeni što je odgovornost svih dosadašnjih vlada koje nisu imale hrabrosti i snage obračunati se s ratnim zločinima. Zločini se mogu dogoditi u svakoj zemlji ali političari na rukovodećim mjestima na čelu sa sucima najviših sudova ne smiju skrivati ratne zločince – govori Pusić.
- Pravosuđe je poslužilo zataškati zločin a ne doći do pravde što je po mom sudu najgora vrsta korupcije, kukavičluk odgovornih koji ne poštuju integritet vlastite sudske profesije od čega im je važnija politička podobnost. U ime obrane svoga kraja Milan Levar nije pristajao na izvršenje zločina. Imao je hrabrosti pobuniti se u to vrijeme. U takvim izvanrednim, teškim okolnostima, pokazuju se ljudski karakteri. Jedan potpuno anoniman, običan čovjek iz ličkog mjesta, digao je svoj glas protiv zla i zločina, za razliku od niza političara i akademskih građana, uključujući suce i pravnike koji nisu imali hrabrosti da se suprotstave zločinima nad njihovim sunarodnjacima Srbima, kao i Hrvatima koji su imali drugačije poglede – podsjeća Pusić.
Povezani tekstovi
