D.I.C. Veritas

RT Balkan, 06. 05. 2023, Igor Mekina: Trgovci smrću – Zašto je važno probiti “zid ćutanja” o zločinima nad regrutima JNA u Sloveniji

Saga o otkrivanju vojnih zločina počinjenih od strane slovenačkih snaga 1991, i posle više od tri decenije, zamršenija nego što se čini

Informacija da je tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu koje vodi istragu ubistva trojice vojnika JNA 1991. godine kod slovenačke varošice Škofije, došlo do novih saznanja, pa čak i video snimaka na osnovu kojih je moguće identifikovati počinioce tog zločina – odjeknula je proteklih dana u srpskoj u slovenačkoj javnosti.

Prethodna tvrdnja je, na žalost, samo do pola istinita, jer vest jeste odjeknula u srpskoj, ali ne i u slovenačkoj javnosti. Što otkriva gde je suština problema u progonu počinilaca zločina počinjenih u Sloveniji nad regrutima i vojnicima JNA 1991. godine.

 

Nema sumnje da se 29. juna 1991. u Sloveniji dogodio zločin. “Pinzgauer” sa šest vojnika i oficira JNA je kod Škofija zaustavila slovenačka policija i naredila im da se vrate u kasarnu; a onda je vozilo napadnuto iz zasede. Vojnici, koji su bili ranjeni, likvidirani su, što je teška povreda međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

 

Tačno je i da je taj zločin “mali” po broju žrtava u odnosu na potonje, u kasnijim ratovima na Balkanu. Ali je takođe tačno da je upravo takvim, nekažnjenim zločinama trasiran put za mnogo veće. Zato je i zločin kod Škofija mnogo važniji, nego što se to na prvi pogled čini.

Zna se da su ubijena tri vojnika JNA i da su počinioci pripadnici slovenačkih oružanih snaga odnosno policije. Slovenačku javnost, međutim, nije potreslo to saznanje, jer za postojanje tog zločina u Sloveniji gotovo niko i ne zna. Taj zločin, kao i mnogi drugi, u Sloveniji je obavijen zidom ćutanja. Prosto je neverovatno koliko je taj zid debeo, visok i gotovo nepremostiv. Čak i bez posebnih uputstava ili demarša iz sedišta vlade u Ljubljani urednici slovenačkih medija naprosto “znaju” da je to “srpska propaganda” koju neće objaviti. Oni, koji nisu bili skloni tom imperativu – nisu više urednici, i tako je čak i danas, iako su prošle 32 godine od tih zločina.

Čini se neverovatnim, ali je istinito – nijedan “veliki”, vodeći medij u Sloveniji nije preneo šokantnu vest o novim saznanjima iz Beograda. Ni državna odnosno javna Televizija Slovenija koja u Beogradu ima svog dopisnika, a kojom upravljaju aparatčiki iz vremena vlade Janeza Janše, ali ni drugi štampani i elektronski mediji, bez obzira na vlasništvo ili ideološku orijentaciju, slovenačkoj publici NISU preneli vest o zločinu počinjenom kod Škofija.

 

Učiniti sve da se opravda “otadžbinski rat”

Zid ćutanja, napor da se prikrije sve što bi moglo da okalja “veliki otadžbinski rat”, iako je taj trajao nepunih 10 dana (otuda ga u Sloveniji zovu i desetodnevnim ratom), poseban je fenomen. Na videlo je izbio i prilikom suđenju pukovniku JNA Berislavu Popovu i povodom prikrivanja sličnog zločina na graničnom prelazu Holmec koji su zabeležile čak i kamere austrijske državne televizije ORF.

Tokom suđenja u odsustvu pukovniku Popovu, optuženom za posledice sukoba u Gornjoj Radgoni, svi slovenački mediji su izveštavali o tom procesu, ali kada sam nekima od njih ponudio intervju sa optuženim kako bi se u javnosti čuo glas i druge strane, a ne samo državnog tužilaštva – svi odreda su pod različitim izgovorima, neki čak i sa gnušanjem, odbili da objave reč u očima javnosti već osuđenog oficira JNA.

Ništa se nije promenilo ni kada je sud u Murskoj Soboti posle višegodišnjeg, mukotrpnog procesa – oslobodio pukovnika Popova svake krivice. Već tada sam opisanu “uređivačku politiku” slovenačkih medija smatrao neshvatljivom i neprihvatljivom, jer je omogućavanje pojedincu da se javno brani od optužbi koji su ti isti mediji otvoreno iznosili protiv njega – jeste važna (društvena) dužnost novinara i medija. Ali, iako se iskazalo da nije kriv za navodne ratne zločine koji su mu podmetani – glas Berislava Popova nije smeo da dopre do neistinama zatrovane slovenačke javnosti. Za nju je ostao kriv.

Mediji koji su odbili da objave intervju sa Popovom a time i suočavanje sa drugom stranom te nesrećne priče, zapravo su učestvovali u obmanjivanju domaće javnosti. Tako su se i sami svrstali među trgovce smrću i srozali na rang političara koji su na sličan način prikrivali zločine u sopstvenim redovima – zbog opstanka na vlasti.

Intervju koji sam snimio sa pukovnikom Popovom je na kraju objavio mali, lokalni list iz Maribora – “Katedra”, zapravo naslednik istoimenog studentskog lista u kome sam davno utabanao svoj novinarski i urednički put. Za kaznu, jer se usudio da objavi nešto što je na stranputici službenog narativa o “desetodnevnom herojskom ratu za Sloveniju”, list “Katedra” je po objavljivanju tog intervjua ubrzo ugašen. Što je već samo po sebi dokaz katastrofalnog stanja medijskih sloboda u Sloveniji. Otuda i ne čudi što su novosti o zločinu kod Škofija koju su objavili srpski mediji, prošle “ispod radara” slovenačkih.

 

Čini se neverovatnim da u Sloveniji svećom nije moguće naći medij koji bi i o zločinima sopstvene države izveštavao na profesionalan način, onako, kako bi novinari morali da obavljaju svoj posao – nepristrasno i objektivno; sagledavanjem činjenica i argumenata obe strane. Kao što čini, recimo, veteran istraživačkog novinarstva Amerikanac Simor Herš, koji već decenijama razotkriva najmračnije zločine američke vlade.

 

Navedena dva primera (Škofije i Popov) svedoče o efikasnom “glajhšaltanju” slovenačkih medija, uprkos zvanično proklamiranom “visokom medijskom pluralizmu”, zbog kojeg se Slovenija po oceni “Novinara bez granica” svake godine nađe na visokom mestu na njihovoj rang-listi.

Pisao sam o “masakru kod Škofija” otkako sam prvi put saznao za taj zločin, više puta. Onoliko, koliko sam uspeo da saznam od svedoka – da su obdukcioni nalazi pokazali da se radilo o zločinu, da su tela likvidiranih vojnika JNA bila premeštana, da je dokumentacija o tome čak “sklonjena na sigurno” pa nestala iz arhiva nekih penzionisanih generala JNA i to u veoma čudnim okolnostima… Ponešto od toga sam svojevremeno saznao čak i od nekih tada visokih oficira Slovenačke vojske.

Zvaničnih informacija o zločinu zapravo nije ni bilo jer su slovenačko tužilaštvo i policija tvrdili da su se “slovenački policajci koji su navodno počinili zločin, zapravo ’samo branili’ od vojnika JNA koji su ih napali”, te da su sve druge optužbe na račun slovenačkih snaga – puke dezinformacije. A da je sve to pravdanje ništa drugo nego laž, za života su mi potvrdili komandant korpusa JNA iz Rijeke Marjan Čad i nekadašnji komandant 5. vojne oblasti JNA Konrad Kolšek.

Da je slovenačko tužilaštvo posao u vezi tih primera odradilo nesavesno razotkrio je u svom diplomskom radu “Tužilačka i sudska praksa u Republici Sloveniji u vezi sa kršenjem međunarodnog prava vojnih sukoba 1991. godine” diplomac ljubljanskog Fakulteta društvenih nauka Marko Prešern. On je u svojoj diplomi, uz blagoslov profesora i mentora, objasnio slovenačkoj javnosti još 2009. godine da prema međunarodnim standardima sukobi u Sloveniji juna i jula 1991. nisu bili nikakav rat, a neobjektivnost slovenačkih tužilaca i policije dokazao je na brojnim primerima zaustavljenih ili odbačenih istraga u slučajevima kada su vinovnici bili iz redova slovenačkih oružanih snaga.

Sa druge strane, isti tužioci su uz pomoć slovenačke policije pokušavali da izgrade slučajeve “ratnih zločina snaga JNA – zrelih za sud”, čak i povodom više nego bizarnih incidenata. Na primer, kada su meci, zalutali tokom razmene vatre (na primer u Ljutomeru, tužilački predmet Ikr. 164-91-2, od 9.10.1991.) pogodili granu drveta lijandera i okrnjili kamen temeljac kuće; tada su uveravali vlasnike da je po sredi ratni zločin, iako su čak i vlasnici oštećenih nekretnina te tvrdnje odbacili kao apsurdne.

 

Slovenija ćutala

Tako je Slovenija, sa jedne strane, pokazala veliku brigu zbog polomljene grane nekog drveta, a s druge strane negovala muk o vojnicima JNA, likvidiranim iz neposredne blizine. Što mnogo govori o objektivnosti slovenačkih istražnih organa koji su tako pali na istorijskom ispitu. Zanimljivo je, međutim, da čak ni Prešern ne pominje zločin kod Škofija u svojoj diplomi, što je pokazatelj koliko duboko je ta tajna zakopana u arhivima slovenačkih organa.

Tek 2019. godine, kada je beogradski advokat Dušan Bratić, koji zastupa porodice žrtava, javno progovorio o pojedinostima tog zločina za slovenačke medije, javnost u Sloveniji saznaje i za postojanje optužbi o zločinu kod Škofija. Istina, površno, jer su vodeći slovenački mediji izveštavanje koncentrisali na “politikantsko optuživanje” prvog i dugogodišnjeg predsednika Slovenije Milana Kučana, bez udubljivanja u važne činjenice o zločinu kod Škofija.

Svo to prikrivanje zločina koje su počinile slovenačke snage imalo je i svoju drugu, ništa manje tamnu, “srpsku” stranu. U nekim primerima, kao u slučaju Holmec, bilo je saradnje vlasti Srbije i Slovenije u cilju zataškavanja – slovenačkih zločina. U slučaju Holmec je tadašnji ministar odbrane u vreme vladavine predsednika Borisa Tadića pripremio izjavu za javnost koja je omogućila slovenačkoj vladi da u potpunosti odbaci navode da je kod karaule Holmec počinjen zločin nad regrutima JNA.

 

Do sada poznate činjenice su sledeće: u pucnjavi kod Holmeca su ranjeni vojnici JNA iako su digli belu zastavu u znak predaje; slovenačke nevladine organizacije su na osnovu snimka ORF i na tragu svojih saznanja tvrdile da su neki regruti JNA tom prilikom ubijeni; a onda ih je ućutkala ničim izazvana izjava srpskog ministra da “smrtnih žrtava – nije bilo”. Službena Ljubljana je to iskoristila da zaključi kako “nikakvog zločina nije ni bilo”, iako je i ranjavanje vojnika koji su se predali – ratni zločin.

 

Zločin se, dakle, jeste desio i kod Holmeca, ali ga je kabinet Janeza Janše tada uz asistenciju vlade u Beogradu prikrio, iskoristivši izgovor da prilikom otvaranja vatre na vojnike JNA sa belom zastavom – niko nije poginuo. Otuda je saga o otkrivanju vojnih zločina počinjenih od strane slovenačkih snaga 1991, i posle više od tri decenije, zamršenija nego što se čini.

Slovenija kao članica Evropske unije ima veliki uticaj i na integraciju Srbije u EU i taj svoj uticaj bezobzirno upotrebljava, a svoj doprinos prikrivanju istine daju i “glajhšaltani”slovenački mediji u kojima sede nacionalizmom i lažnim patriotizmom prepojeni urednici i novinari koji ne žele ni da čuju išta o zločinima svojih nacionalnih “heroja”, koje od milja zovu “osamosvojiteljima” (to su ministri iz prve slovenačke vlade poput Janše, Igora Bavčara, Jelka Kacina … koji su Sloveniju “osamostalili” i “učinili” nezavisnom državom).

Postizanje pravde sprovođenjem istraga i procesuiranjem počinilaca (većina ih je još u životu) je zato izuzetno važno, a tu je presudna uloga tužilaštva u Beogradu. Ništa manje važno je da istina o tome šta se zaista desilo probije zid ćutanja iza kojeg se danas kriju počinioci zločina nad pripadnicima JNA u Sloveniji. Samo to je garancija da će prikrivanje ratnih zločina na bilo čijoj strani postati neprihvatljivo za sve države i vlade, i ključno pitanje koje nikada više neće biti deo ikakve političke trgovine.

 

Igor Mekina

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.