Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Nakon što je potpisan Sporazum o kontroli “Medačkog džepa”, po kojem su se i hrvatska i srpska strana, uz posredovanje međunarodne zajednice, saglasile da se hrvatske snage povuku sa okupirane teritorije do 15. septembra na liniju razdvajanja do prije napada, a da kontrolu nad ovim područjem preuzmu snage UNPROFOR-a, hrvatska strana nije ispoštovala dogovor, pa su njene snage u povlačenju, koje je potrajalo do 17. septembra, opljačkale, popalile, porušile i pobile sve ono što nisu uspjele da urade u nastupanju.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.
Sljedećeg dana, 19. septembra, posjetio ih je njihov komadant general Žan Kot (Jan Cot), koji je poslije kompletnog obilaska toga područja izjavio: „Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno“.
U ovoj agresiji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Među žrtvama je i 17 žena. Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela. U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo.
Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela, od kojih je većina bila izmasakrirana (odsječeni pojedini dijelovi tijela) ili zapaljena (za života bacani u vatru). Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine.
U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze i nove dokaze o zločinu u “Medačkom džepu” – jedanaest tijela skrivenih u septičkoj jami u nekad srpskom dijelu Gospića, od kojih je šest identifikovano DNK-a metodom. Od 84 pronađena posmrtna ostatka, osam je ostalo neidentifikovano, dok se još uvijek traga za četvoricom. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu “spržene zemlje”.
Srbi su oplakali i sahranili svoje mrtve. Unproforci su sačinili obiman izvještaj i početkom oktobra iste godine dostavili ga Savjetu bezbjednosti. Hrvati su, kako bi umirili međunarodnu javnost, smjenili dvojicu svojih oficira, jednog Albanca i jednog Srbina, ali i, zbog domaće javnosti, osudili deset Srba, zarobljenih u ovoj akciji, na dugogodišnje kazne zatvora zbog navodno počinjenih ratnih zločina nad hrvatskim civilima. Ekspertska komisija UN-a je, 28. decembra 1994. godine, nakon provedene istrage, sačinila izvještaj o posljedicama akcije “Medački džep” sa najneprofesionalnijim i najsramnijim prijedlogom: “da se niko ne optuži za bilo koje ubistvo, mučenje i sakaćenje koje se dogodilo u toku operacije jer niko nije identifikovan da je bio odgovoran za takve zločine”.
Počev od jula 2001. do aprila 2004. godine Tužilaštvo Haškog tribunala za zločine počinjene u akciji “Medački džep” podiglo je optužnice protiv trojice generala HV-a: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv četvrtog generala Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.
Iako su se u toku glavnog pretresa, koji je trajao od juna 2007. do maja 2008, čule priče koje po načinu izvršenja prevazilaze i maštu najizopačenijih umova (rasporivanje, nabijanje na kolac i zaživotno bacanje žena u plamen sopstvenih kuća; odsjecanje glave, rezanje prsa na šnite i grupno gađanje noževima zarobljenog vojnika obješenog naglavačke za stablo…) i prikazani šokantni snimci izmasakriranih potpuno golih leševa poredanih u nizu od 1 do 51, Županijski sud u Zagrebu optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije “Džep ’93”, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava civila (4) i pljačkanje imovine te ubijanje (1) i mučenje (1) ratnih zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud , presudom od 19. novembra 2009., smanjio na šest godina.
Iako smo navikli od hrvatskih sudova da u suđenjima za ratne zločine koriste dvostruke aršine – jedne daleko strože kada sude Srbima, a druge mnogo blaže kada sude pripadnicima sopstvenih oružanih snaga, ovakva presuda je ponižavajuće sramotna i za žrtve zločina i za njihove porodice, koje su umjesto očekivane pravde za žrtve, izgubile i nadu da putem sudskih postupaka barem njihova stradanja budu priznata.
Norac je za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne diplomirao, oženio se i dijete dobio. Ali ni tu nije kraj farsičnom suđenju i izdržavanju kazne. Naime, odlukom Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci, od 14. jula 2010. godine, Norcu su objedinjene kazne za ratne zločine u “Gospiću”(za zločine nad Srbima u ovom gradu u jesen 1991.god. osuđen na 12 godina zatvora) i “Medačkom džepu” na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora. I čim su se, nakon dvije trećine izdržane kazne, stekli formalno pravni uslovi, Komisija za uslovni otpust Ministarstva pravosuđa RH, uprkos protivljenja tužilaštva i nekoliko hrvatskih NVO, odobrila mu je uslovni otpust, na kojem se nalazi od 25. novembra 2011. godine.
Iako je pretresno vijeće utvrdilo da je admiral Davor Domazet – Lošo, kao izaslanik načelnika Glavnog štaba HV, bio glavnokomandujući u akciji “Medački džep”, zbog čega je Ademi i oslobođen, i uprkos što je i Amnesti Internešenel (AI) u svom izvještaju “Iza zida ćutnje”, od 9. decembra 2010, prozvao hrvatsko pravosuđe zbog neprocesuiranja pomenutog admirala, nadležno tužilaštvo protiv njega još nije ni istragu otvorilo. A s obzirom da je Hrvatska 1. jula o.g. postala članica EU, mala je šansa da će admiral Domazet biti procesiran za zločine u ovoj akciji
Ali je zato Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, 31. avgusta 2012. godine, podiglo optužnicu protiv Josipa Krmpotića, zapovjednika izviđačke čete Devete gardijske brigade HV-a zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK te naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva i Velibora Šolaje, pripadnika iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe u akciji “Medački džep”. Postupci se vode odvojeno, optuženi se, iako se terete za ratne zločine, brane sa slobode, a za godinu dana održano je tek nekoliko ročišta za glavni pretres.
Puštanje osuđenog Norca na uslovni otpust, ukidanje istražnog zatvora opt. Krmpotiću i Šolaji, neprocesuiranje admirala Domazeta i mnogih drugih učesnika u ovoj akciji pokazuje i da Hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti, a svakako neće postaći ni prognane Srbe da se, nakon 20 godina izgnanstva, počnu vraćati u još uvijek pusta i šikarom obrasla sela Medačkog džepa.
U aprilu 1991. u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307 a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2013. u Čitluku živi 4, u Počitelju 3, a u Divoselu 0 stanovnika.
U Beogradu i Banja Luci, 08.09.2013.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
* Veritasje objavio celovitu publikaciju o ovom zločinu: KRVAVI SEPTEMBAR U LICI – 1993.
Povezani tekstovi
