Ministar pravosuđa Hrvatske, Orsat Miljenić, nedavno je za Hrvatski radio izjavio, kako je izvjestila Hina, da će Hrvatska napredovanje Srbije u pregovorima s Evropskom unijom usloviti novim postupcima za ratne zločine, a što su prenijeli skoro svi mediji u regionu. Međutim, neki mediji u Srbiji su, uključujući i “Novosti”, malo modifikovali ministrovu izjavu tako što su riječi “usloviti novim postupcima za ratne zločine” zamjenili riječima “novim optužnicama i suđenjima za ratne zločine”, što uveliko mijenja i smisao njegove izjave.
Ministrova izjava, u verziji srpskih medija, izazvala je uznemirenje ponajviše kod prognanih Srba iz bivše RSK i pripadnika bivše JNA.
Ima li razloga za uznemirenje? Ne više nego do sada. Naime, hrvatsko pravosuđe nije ni prestalo da procesuira krajiške Srbe i pripadnike bivše JNA, o čemu govore i podaci Državnog odvjetništva (DORH) izneseni u Izvještaju o radu za 2013. godinu, prema kojima je krivični postupak zbog ratnih zločina pokrenut protiv 3.446 osoba (u odsustvu 2.999), od kojih je pod istragom 310, 636 je pod optužbom, dok ih je 553 osuđeno.
Na “spisku osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica za krivična djela ratnih zločina” pred hrvatskim sudovima, sa stanjem na dan 31. marta 2013. godine, koji je u julu prošle godine zvanično dostavljen srpskoj strani, nalazi se ukupno 1.577 lica u “aktivnom procesnom statusu”, a nema onih protiv kojih je postupak obustavljen ili su oslobođeni optužbe.
Iznesena statistika i spisak procesuiranih nisu ni potpuni ni konačni pošto se i dalje podnose nove prijave, otvaraju nove istrage, podižu nove optužnice i donose nove presude. Prema Veritasovim podacima, taj trend je nastavljen i u ovoj godini, u kojoj je na osnovu hrvatskih potjernica širom svijeta uhapšeno najmanje 20 Srba iz bivše RSK za navodne ratne zločine. Očito je da hrvatsko pravosuđe obilato koristi institut nezastarjevanja krivičnog gonjenja za ratne zločine, što kod prognanih Krajišnika izaziva strah od tajnih spiskova i što ih najviše i odvraća od povratka.
Često se do sada u javnosti, i u nastupima političara i u medijima, moglo čuti da u Hrvatskoj postoje neke tajne optužnice ili tajni spiskovi za ratne zločine.
Međutim, po Zakonu o krivičnom postupku u RH nema “tajnih optužnica”, kao što nema ni tajnih istraga ili presuda. Samo se uslovno može govoriti o tajnim procesima i to za ona lica protiv kojih se postupak vodi u odsustvu, zbog čega sud sa njima komunicira preko oglasne ploče suda. Dakle, činjenica da se protiv nekog lica vodi postupak uslovna je tajna. Prave “tajne spiskove” potencijalnih osumnjičenika u pravilu sastavlja državna bezbjednost, ali oni bez krivičnog procesiuranja ne dovode do raspisivanja potjernica, a samim tim ni do hapšenja.
U pomenutom izvještaju DORH-a navodi se i podatak da su protiv 1.244 osumnjičenika postupci obustavljeni u fazi istrage, dok su protiv 710 optuženih postupci obustavljeni ili su oslobođeni optužbe. Najveći broj obustava za ratne zločine u svim fazama krivičnog postupka rezultat su prekvalifikacije krivičnog djela ratnog zločina u oružanu pobunu.
U izvještaju DORH-a za 2008. godinu, po pitanju prekvalifikacije s ratnog zločina na oružanu pobunu, iznosi se sljedeći stav: “to je prihvatljivo rješenje, jer ako se za bilo koju od ovih osoba naknadno utvrdi da je neposredno naredila ili počinila krivično djelo ratnog zločina, ne postoje procesne zapreke za pokretanje krivičnog postupka”. To pravilo se, pod nešto izmjenjenim opisom djela, može primjeniti i na amnestirane za oružanu pobunu, kojih je, prema zvaničnim podacima Ministarstva pravosuđa RH iz februara 2002. godine, od dana stupanja na snagu Zakona o općem oprostu (5.10.1996) pa do kraja 2001. godine, bilo čak 21.255.
Dakle, još je veliki broj kandidata za potencijalne ratne zločince i tako će to biti dok ne pomru svi koji su ratovali protiv RH devedesetih prošlog vijeka. I po tom pitanju se ništa nije promjenilo ni poslije uvodno pomenute izjave ministra Miljenića.
Ministrova izjava u Hininoj verziju, po mom shvatanju, odnosi se na Srbiju i njeno pravosuđe. Da je ministrova poruka upućena Srbiji i njenom pravosuđu proizilazi i iz jednog od zahtjeva hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida u sporu koji se vodi pred MSP, a kojim se traži da sud naloži Srbiji da kazni sve odgovorne za ratne zločine počinjene na području Hrvatske, ako žive u Srbiji i ako su njeni državljani. To proizilazi i iz dijela ministrove izjave u kojem kaže da im je to dužnost i “niti jedna hrvatska vlada ne može od toga odstupiti” i da se “Srbija mora držati određenih kriterija koji su bili postavljeni i nama”. A svi koji su pratili put Hrvatske u EU pamte koliko im je bilo teško procesurati “nacionalne heroje” poput Norca, Glavaša, Merčepa…
Komentari iz Srbije tipa “Srbiju niko neće moći da ucjenjuje”, “nikakav pritisak, pa ni taj, ne želimo da prihvatimo”, “imamo i mi otvorenih pitanja za Hrvatsku”, “vrhunsko licemjerje hrvatskog ministra”…, neće zaustavit Hrvatsku u njenom naumu iz prostog razloga što od njenog glasa zavisi prijem Srbije u EU.
16.11.2014.
Savo Štrbac
TEKST JE OBJAVLJEN U “VEČERNJIM NOVOSTIMA” OD 17.11.2014. POD NASLOVOM ” ZAGREB PRITISKA BRISELSKIM GLASOM”, U RUBRICI “STAVOVI, POLEMIKE,PISMA”
