Tekst je objavljen u Večernjim novostima od 26.12.2014. u rubrici Stavovi/ Polemike/ Pisma pod naslovom “Istina o kući broj 55”
“U jesen 1991. mala grupa hrvatskih vojnika improvizovanim oklopnim vozilom odlazi u patrolu. Pada u zasjedu, vozilo biva onesposobljeno, a oni su prisiljeni sakriti se u obližnju kuću. Njihov otpor udruženim snagama pobunjenih Srba, JNA i srpskih specijalaca traje gotovo 24 časa, a paralelno traju napori njihovih saboraca da ih izvuku iz okruženja. Priča je inspirirana istinitim događajem “. Radnja je to, prema zvaničnom saopštenju, filma “Broj 55”, režisera Kristijana Milića, osvajača osam Zlatnih arena na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli, koji se nedavno počeo prikazivati u hrvatskim bioskopima.
Mnogo godina prije nego je ovaj film snimljen, razgovarao sam sa Radetom Komlencem, vlasnikom kuće broj 55 u Kusonjama kod Pakraca, u kojoj se odigrao ovaj događaj, i po kojoj je nazvan pomenuti film. Kuća mu je bila na početku sela, na svega 50-ak metara od zone pod kontrolom ZNG, zbog čega ju je morao napustiti već prvih dana sukoba. Dana 8. septembra 1991. “zenge” su sa jednim oklopnim vozilom ručne izrade, sa slikom krokodilskih čeljusti i natpisom “Srbožder”, patrolirali kroz srpska sela po kojima su ubijali i palili.
Da bi izbjegli sudbinu nekih drugih mjesta, pripadnici TO Kusonje su u svom selu sačekali i iz ručnog bacača pogodili tu skalameriju, zbog čega su je zengovci napustili i utrčali u njegovu kuću, koja im je u tom trenutku bila najbliža. Iako su bili opkoljeni i više puta pozivani na predaju, punih 25 sati pružali su otpor sve dok nisu svi, njih 18, izginuli. U toj akciji i srpska strana je imala gubitaka: Anđelić Dragan i Radulović Momir kada se zapucalo utrčali su u njegovu kuću ne znajući da su u njoj zengovci i obojica su zadavljena žicom, u pucnjavi su stradali i Miličević Ignjatija, Draganov rođeni brat (Ignjatija je nosio prezime tetke koja ga je usvojila) i Lalić Đorđe, koji je jedini od poginulih bio u uniformi, te Vukosavljević Luka, koji i nije učestvovao u akciji. Od Radeta sam doznao da je dvije godine kasnije u toj istoj kući, prilikom obilježavanja godišnjice stradanja “zenga”, od predhodno podmetnute mine, poginulo troje učesnika komemoracije a više ih je ranjeno.
Rade je ostao svo vrijeme rata u zapadnoj Slavoniji, ali u svoju kuću nije dolazio ni prije ni poslije miniranja, jer je bila u opasnoj zoni. Krajem decembra 1991. godine u njegovom rodnom selu, Gornji Grahovljani, “zenge” su mu ubile oca Jovu i još 14 mještana srpske nacionalnosti, a posmrtni ostaci im još nisu pronađeni. Hrvati su ga zarobili u maju 1995, u akciji “Bljesak” i osumnjičili da je postavio eksploziv u svoju kući, ali je postupak protiv njega obustavljen kada su saznali ko je pravi počinilac.
Po izlasku iz zatvora Rade je došao u Srbiju i skućio u Borči nadomak Beograda. Početkom ovog milenijuma podnosi zahtjev hrvatskim vlastima za obnovu svoje kuće. Nemalo se iznenadio kada mu je odgovoreno da nema pravo na obnovu jer je vlasnik parcele na kojoj je bila njegova kuća grad Pakrac, na kojoj je u međuvremenu izgrađena kapelica posvećena “hrvatskim braniteljima”.
Pošto on svoju parcelu nije nikome ni prodao ni darovao, pokrenuo je parnicu za povrat parcele ili isplatu novčane protuvrijednosti. Izgubio je sve sporove na svim nivoima pred hrvatskim sudovima, uključujući i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Kroz sudske sporove, koji su trajali desetak godina, barem je doznao kako je ostao bez parcele od 676 kvadrata, stambene i dvije gospodarske zgrade i prava na obnovu.
Grad Pakrac ga je, po završetku rata, pozvao da sam očisti materijal od srušene kuće, što on nije učinio jer poziv do njega nije ni stigao, pa je grad angažovao neku firmu da očisti njegov teren od svih objekata. Grad ga je, opet u odsustvu, tužio za naplatu iznosa za čišćenje njegove parcele i sud je presudio u korist grada. Da bi naplatio svoje potraživanje, grad preko suda u izvršnom postupku njegovu parclu stavlja na javnu prodaju, na kojoj se grad pojavljuje i kao kupac, plativši je onoliko koliko je koštalo čišćenje terena. I grad Pakrac, sada svoju parcelu, poklanja Udruženju roditelja poginulih branitelja domovinskog rata, koje zajedno sa lokalnom župom izgrađuje kapelicu koja sa ostatkom nekadašnje Radetove parcele čini memorijalni kompleks. Pošto je izgubio sve sporove, Rade je morao da plati i parnične troškove gradu Pakracu i trošak svom advokatu za zastupanje.
Za onaj prvi događaj u kući broj 55, hrvatski sudovi su u prisustvu osudili četvoricu lokalnih Srba: Luku Krajnovića i Veljka Svakidana na po 20, a Gojka Damjanovića i Željka Ljubišića na po 15 godina zatvora, dok ih je nekoliko desetina pod istragom ili optužbom. Za onaj drugi događaj u istoj kući, u odsustvu je na 20 godina osuđen Draganov i Ignjatijev brat Miloš Anđelić. Za ubistva Srba u Kusonjama i Gornjim Grahovljanima niko još nije ni procesuiran.
U Kusonjama je, po popisu iz 1991, živjelo 1.101 stanovnik: 891 Srbin, 99 Hrvata, 72 Jugoslovena i 39 ostalih. Po zadnjem popisu iz 2011. u tom selu je popisano 308 stanovnika, bez podataka o nacionalnom sastavu. Polovinom decembra 2014. u Kusonjama je prebrojano oko 200 Srba.
Rade Komlenac više ne ide u rodne Grahovljane, ni u Kusonje, gdje je nekad imao kuću na numeri 55. Išao bi, kaže mi prije neki dan, kada bi mu pronašli očeve posmrtne ostatke da ih sahrani. Reče mi i da bi, da ima para, i on snimio film o istom događaju. U njegovom filmu, za razliku od Milićevog, Srbi bi bili branioci svojih ognjišta.
