Svjedočenjem Đemala Paloša, Zvonka Trusića i Zvonimira Zakošeka nastavljeno je suđenje bivšem savjetniku ministra policije i zapovjedniku pričuvnog sastava MUP-a Tomislavu Merčepu kojeg se tereti da je znao, a nije spriječio, odvođenje i ubijanje civila s područja Pakraca, Kutine i Zagreba tijekom ratne 1991. godine.
- Kao član gradskog Odbora HDZ-a 17.srpnja ‘90. sam bio na sastanku sa Josipom Manolićem na kojem je dogovoreno stvaranje hrvatske policije. Stvarao sam i HDZ, već u kolovozu sam prisegnuo, no kad sam čuo da su neprijatelji zatočili mog prijatelja doktora Ivana Šetera koji je bio u Lipiku, rekao sam to Merčepu pa sam s njim u policijskom BMW-u 13.listopada krenuo za Pakračku Poljanu, ali nisam znao koja je postrojba tamo. No putem smo imali prometnu nesreću pa smo završili u kutinskoj bolnici. Tijekom transporta mi se probilo plućno krilo pa sam kontaktirao doktora u KBC Rebro, a gdje sam tjedan dana kasnije susreo Merčepa jer mu se od prometne inficirala ruka. Obećao sam Šeterovoj majci da ću ga naći pa sam po izlasku iz bolnice krenuo za Poljanu gdje me dočekao Kosa (Branko Šarić o.pa) no prijatelja nigdje. Na kraju sam ponovno završio u Poljani kad je Kosa ranjen, pa sam, kao policajac, samoinicijativno preuzeo od njega postrojbu kojom sam zapovjedao do potpisivana sarajevskog primirja. Snage MUP-a i ZNG su oslobodile Lipik – posvjedočio je Paloš, inače bivši djelatniku MUP-a na Odjelu za strance, dodavši kako Merčepa više u Poljani nije vidio jer je sa generalom Antom Gotovinom otišao na južno ratište.
Izvješća o stanju na prvoj crti bojišnice nije pisao jer, kako kaže, on je zapovjedao postrojbom a Nikola Cvitanović, kao zapovjednik 1.satnije mu je bio zamijenik. Prisjetio se i dvojice žrtava koji su, prema vlastitim svjedočenjima, pukom slučajnošću preživjeli zarobljeništvo.
- Sjećam se Nikole Peleša koji mi je prišao kod Vatrogasnog doma i rekao mi: „Gospodine kad ću kući? Mene su doveli iako sam poklonio postrojbi BMW i 10 tisuća maraka“. Nisam znao zašto je doveden pa sam pitao načelnika policije u Kutini, da bi na kraju zaključili da Peleš nikome ne treba te je pušten. A za Branka Velagića mi je moj pomoćnik Cvitanović jedan dan rekao da je ranjen i da treba pomoć, pa sam naložio da ga se odvede liječniku u Garešnicu. Sjećam se i jedne žene koja je telefonom tražila svog nestalog muža. Raspitao sam se u postrojbi i rekli su mi da ga je doveo neki Osječanin Pavo koji je kasnije poginuo, ali nisam uspio doznati što je bilo s njime – ispričao je još Paloš koji je Merčepa upoznao u kafiću ‘Stil 92’ a o njegovoj funkciji tadašnjeg pomoćnika ministra doznao je od Stjepana Spajića Rođe.
Formiranjem logističkog centra kao osnivač dragovoljaca domovinskog rata na Zagrebačkom velesajmu pohvalio se Zvonko Trusić koji je krajem prosinca ‘91., umjesto Branimira Glavaša, Vladimira Šeksa i još nekolicine ljudi, otputovao sa Merčepom, Stjepanom Spajićem i Hrvatom iz Amerike Vukušićem na 10 dana u SAD i Kanadu da od Hrvata iz dijaspore dobiju što je više moguće jer je „postojala opasnost da Osijek doživi sudbinu Vukovara“.
- U Pakračkoj Poljani zapovjednici su se birali ‘ad hoc’ ovisno o operaciji, ali zapovjedništvo nije postojalo jer smo svi bili dragovoljci domovinskog rata. Merčep se sam nametnuo kao ratnik i borac za Hrvatsku, postao je kult kao i Glavaš. Ljudi su ih slijedili. – ispričao je Trusić kojem se, iako prema vlastitim tvrdnjama nije zapovjedao u Poljani, nekako ‘omaklo’ da potpiše propusnicu o kretanju tadašnjem povjereniku Vlade za zdravstvo Đorđu Gunjeviću koji je preživio pakao Pakračke Poljane.
U Poljani je proveo tjedan dana i organizirao skrb na devastiranom području, te je iz skloništa i podruma policijske postaje sa dobrovoljcima izvačio ranjene vojnike koji su se živi raspadali. Za Muniba Suljića je čuo na Zagrebačkom velesajmu kada se priključio dragovoljcima, a ističe da mu Mađarelo odnosno njegovo ponašanje nikako nije ‘sjelo’.
- Bio je strašno nametljiv. Imao je čak svoj, doslovno, cirkus. A čuo sam i da je imaš više identiteta – zaključio je Trusić.
Zvonimir Zakošek, pripadnik postrojbe za posebne namjene policije proveo je u Pakračkoj Poljani od 1. listopada ‘91. do kraja siječnja iduće godine, a koji je imao saznanja o postojanju zatvora, no tko je bio u njemu utamničen i mučen, nije znao reći.
- U Zagrebu sam se upoznao sa Merčepom i Trusićem koji su mi rekli da se formira postrojbu i da napravim popis policajaca i naoružanja. U Poljanu sam došao 3. listopada. Merčep me zamolio da sredim situaciju sa točenjem goriva u Poljani. Svaka satnija imala je svog zapovjednika kojima su zapovjedali Nikola Cvitanovič te osoba prezimena Dan. Zapovijedao je i Stipe Mađarelo do oslobađanja Bujavice. Tko je bio iznad njih, teško je reći. Dosta naređenja dolazilo je iz MUP-a. Po hijerarhijskoj ljestvici meni je bio nadređen Stipe Spajić koji je iz Zagreba slao naoružanje i opremu. Prije nego što sam otišao iz Poljane u Međurić, na kolodvoru sam zatekao braću Nikolu i Dušana Mijokovića koji su tamo bili pritvoreni. U teškom su bili stanju i pretučeni. Poveo sam ih u Međurić. Postali su ravnopravni pripadnici vojske. Zbog toga sam kasnije imao problema sa Suljićem koji je na mene pokušao izvršiti tri atentata – dva puta u sačekuši, a jednom me pokušao dovesti na mjesto – pojasnio je Zakošek dodavši kako su mu braća kasnije govorila da ih je maltretirao Suljić, koji nije bio pripadnik niti jedne satnije već je povremeno svraćao u Poljanu dovoziti stvari.
- Uvijek je nedostajao dio opreme. Ako je bilo poslano 16 zolja, on je donio devet i tražio da potpišem za 16, a to kod mene nije prolazilo. Bili smo u sukobu. Na područje je dolazio i Aleksandar Antić. Nije bio na spisku postrojbe. Zvali su ga lutalica a kod nas je zadužio vojni snajper koji je nakon deset dana vratio. Pričao je priče iz znanstvene fantastike. Poslije ga više nisam vidio, a o njegovoj sudbini sam doznao iz novina kao i o obitelji Zec.
- Postrojba je bila napadački orijentirana i nalazila u domu ili u školi, a pritvor je bio na prvom katu. Kasnije je bio smješten u nekakvoj kućici do saniteta. Vjerojatno je straža bila zadužena za pritvorenike. Znam da je jednom netko pokušao pobjeći iz zapovjedništva, ali ne i iz pritvora. Nekog čovjeka su krivo doveli te je bio ranjen u bijegu – kazao je još Zakošek naglasivši da je Merčep bio karizmatična osoba te da, iako nije siguran, vjeruje da je Merčep donosio odluke o provođenju akcija koje je predvodio.
Povezani tekstovi
