Pred Županijskim sudom u Splitu, kako neslužbeno doznajemo, u tijeku je postupak u kojem se odlučuje o ponavljanju suđenja Mirku Graorcu, pravomoćno osuđenom za ratne zločine na petnaest godina zatvora. Riječ je o čovjeku koji je odslužio kaznu za zločine koje je navodno počinio u logoru Manjača; podvlačimo, navodno, jer poznati „slučaj Graorac“ do dana današnjega prate brojne nelogičnosti i kontroverzije, a zbog u međuvremenu pronađenih dokaza – proces bi se uskoro mogao ponoviti.
Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić ishodio je od Predsjedništva BiH potvrdu Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima u koncentracijskom logoru Manjača, kao i od tamošnjeg Udruženja logoraša da nitko od njih nikada nije čuo da je Mirko Graorac bio zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača.
– Na suđenju Radovanu Karadžiću u Haagu upoznao sam Ahmeta Zulića koji je u Manjači bio logoraš od prvog do zadnjeg dana, a tamo je svjedočio protiv Karadžića. Razgovarao sam s njim, pokazao mu fotografiju Graorca i rekao mu da je osuđen kao zapovjednik vanjske logorske straže. Zulić mi je nabrojio imena i nadimke svih zapovjednika vanjske straže u Manjači i posvjedočio da Graorac tu nikada nije bio – kaže Pusić.
Prijavio ga poštar
Jedna od glavnih točaka optužnice protiv Graorca, osim toga da je brutalno mučio zarobljenike, bila je da je sudjelovao u ubojstvu sedmero ljudi iz Prijedora odmah nakon njihova dovođenja u logor.
– Zulić je dobro upoznat s tim slučajem i njegovim akterima, zna točno datume kad se to dogodilo, i kaže da Graorac s tim nema nikakve veze jer u Manjači nikada nije ni bio, o čemu je voljan svjedočiti pred sudom – kaže Pusić.
Osim Zulića, na ponovljenom procesu Graorcu svjedočila bi i njegova dva prijatelja, također logoraša s Manjače, koji su po struci pravnici i koji tvrde da Graorca nikada nisu vidjeli, a to isto, zanimljivo je, tvrde i stražari s Manjače koji danas žive u Republici Srpskoj, a o tome što su radili u logoru govore bez ikakva zazora s obzirom na to da je tamo politička klima takva kakva jest – kaže Pusić.
Podsjetimo, Graorcu se sudilo u Splitu 1996. u vrlo napetoj atmosferi, a o suđenju su opširno izvještavali mediji. Riječ je o čovjeku koji je u Splitu živio od 1964. gdje se zaposlio u dvadeset i drugoj godini života kao prometni milicajac. Graorac, bosanski Srbin, devedesetih je prisilno umirovljen u četrdeset i osmoj godini života. Ratne 1991. nije mogao dobiti domovnicu iako je do tada 27 godina živio u Hrvatskoj, a zašto je bilo tako nikada mu nisu objasnili.
Početkom 1992. doznao je da su mu roditelji, koji su živjeli u Bosni, u Bajincima pokraj Srpca, oboljeli od raka, a vlasti su mu dale dozvolu da im ode u posjet. U ožujku 1992. Graorac je otišao k njima, no majka mu umire već u svibnju, a otac u ožujku sljedeće godine. Premda se Graorac odmah pokušavao vratiti u Split, nije uspijevao. Pomoć je tražio od lokalnog HDZ-a i banjolučkog biskupa Komarice, no u Split se uspio vratiti tek u ožujku 1994., preko Beograda i Mađarske.
Poštar ga je prijavio kao sumnjivca. “Ja njemu ‘dobar dan’, a on meni ‘Zdravo’! Zna san ja odakle je doša. Iša san ga odma prijavit u mjesnu zajednicu i ništa, još je godinu dana slobodno šeta po Splitu…”, izjavio je listonoša.
U travnju 1995. Graorac je priveden na splitski Katalinića brig, u bivše prostorije UDBA-e kojima se tada koristo SIS. Kako je Graorac na suđenju 17. travnja 1996. izjavio, „tamo su ga SIS-ovci gologa tukli dan i noć, tjerali ga da liže krv s pištolja, pjeva ‘Juru i Bobana’ i prijetili mu da će mu ubiti sina i silovati kćer ako im ne prizna da je u ratu bio na srpskoj strani“. Tek nakon mučenja, Graorac dolazi pred istražnog suca, gdje doznaje da je u ljeto i jesen 1992. zapovijedao vanjskom stražom logora Manjača.
Želi skinuti ljagu
Graorac je kaznu u cijelosti odslužio i danas živi u Bajincima kod Banje Luke. Jedino do čega mu je stalo jest skinuti ljagu koja je presudom za ratni zločin na njega pala. Žena mu je, shrvana tugom zbog suprugove sudbine, umrla nakon trećeg infarkta još dok je Mirko bio na robiji, kći se odselila u Irsku, a sin u Englesku. Majka Marija, po nacionalnosti Hrvatica, žestoko se borila da njezin sinu dokaže nevinost: izrezivala novinske članke o slučaju, izjave… uvezivala na stotine stranica dokumenata koji sucima Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda očito nisu značili ništa. Ona je ta koja je zatražila pomoć od Građanskog odbora za ljudska prava Zorana Pusića, a on, nakon prikupljenih dokaza, o svemu izvijestio bivšeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.
Nevjerojatno je, kaže Pusić, da Komisija za ratne zločine BiH nema nikakvu prijavu vezanu uz tako ozbiljan zločin, za što je hrvatski sud tako teško osudio Graorca. Dođe li do ponavljanja slučaja i dokaže li Graorac svoju nevinost, Republika Hrvatska morat će mu isplatiti milijunsku odštetu za petnaest godina provedenih u zatvoru, ali mu vrijeme iza rešetaka nitko ne može vratiti.
Odbili novo suđenje 2010.
Graorac je od splitskog Županijskog suda još 2010. tražio obnovu postupka. Odbili su ga pod obrazloženjem da nije ponudio nove dokaze. Graorac je tvrdio da su mu sve namjestile hrvatske tajne službe. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu također je ocijenilo 2010. da zahtjev Mirka Graorca ne sadrži nove činjenice i dokaze potrebne za obnovu postupka iako je priložio uvjerenja iz Republike Srpske po kojima u inkriminiranom razdoblju nije bio pripadnik vojnih ili policijskih postrojba, pa tako nije ni mogao biti u logoru Manjača. „Novi dokumenti nisu takvog značaja da bi mogli dovesti u pitanje pravilnu odluku suda“, zaključeno je u odbijenici za obnovu postupka 2010.
Povezani tekstovi
