Svakog se kolovoza u srpskim medijima nadugo i široko raspravlja o “Oluji”. S vremenom se iskristaliziralo tko su najodgovorniji među njima za teški poraz koji im je nanijela Hrvatska vojska u suradnji s HVO-om i Armijom BiH, piše Slobodna Dalmacija.
To su redom: Slobodan Milošević, kojeg je Franjo Tuđman u pregovorima iza zatvorenih vrata preveo žednog preko vode, te Radovan Karadžić, koji se nije umiješao u rat u Hrvatskoj jer mu je obećano “pola BiH”.
Milana Martića i Gorana Hadžića ruži se kao neobrazovane ljude na visokim pozicijama, jer policajac i skladištar nisu bili dorasli ulogama koje su imali, a Milana Babića, koji se u Haagu ispričao Hrvatima za počinjene zločine, otvoreno se naziva izdajicom.
U posljednje vrijeme spomenutima se stavlja na teret i onesposobljavanje moćnog raketnog sustava kojim je vojska tzv. Republike Srpske Krajine raspolagala na Petrovoj gori, i kojim se moglo snažno udarati po hrvatskim gradovima.
Interesantno je da taj sustav uoči “Oluje” nije bio u funkciji. Neki su mu važni dijelovi nedostajali, a problem je bio i kadar koji bi upravljao tim dalekometnim oružjem kojim se planiralo tući Karlovac i Zagreb.
To se pripisuje sabotaži koja je izvedena u režiji “krtica” koje su angažirale hrvatske obavještajne službe u redovima vojske pobunjenih Srba, a koje su našim oružanim snagama servirale i vrlo važne podatke vezane uz vatrenu moć i položaje neprijatelja na kojeg se udarilo u “Oluji” nevjerojatnom preciznošću i učinkovitošću.
IZGLEDAO KAO OBIČNA KUĆA
Inače, u gustoj šumi Petrove gore JNA je za vrijeme Jugoslavije uspostavila sustav mreža komunikacije koji je bio opremljen najsuvremenijom opremom za dojavu i špijunažu.
Izvana je, baš poput Titova podzemnog grada u Konjicu, vojni objekt izgledao kao obična privatna kuća. Najveći radio-relejni centar JNA nalazio se ispod nje, a antenski stup visine šezdeset metara u šumi u blizini kuće. Bila je to strogo čuvana tajna.
Riječ je o 2000 četvornih metara površine zaštićene od atomskog udara. U slučaju takve katastrofe, u radio-relejnom čvorištu Magarčevac moglo bi se preživjeti tri mjeseca jer je objekt samoodrživ: ima prostor za dekontaminaciju, spavaonice, kuhinje, električne centrale, spremišta hrane i vode. Štite ga betonska vrata teška 40 tona, koja mogu zaustaviti val koji se širi kao posljedica nuklearnog udara.
Pobunjeni Srbi su Magarčevac koristili kao komunikacijsko središte. Zato je bio na meti hrvatskih MIG-ova 21 ujutro četvrtoga kolovoza 1995. Uništavanjem zapovjednoga mjesta i središta veze u Magarčevcu i Ćelavcu, započela je “Oluja”. Vrlo brzo je došlo do potpune pomutnje u redovima vojske pobunjenih Srba, pa linije fronta nisu uopće postojale. To je rezultiralo kaosom i panikom u neprijateljskim redovima i dovelo do toga da se Martićeva i Babićeva paradržavica u par dana srušila kao kula od karata.
Povezani tekstovi
