Dugotrajnim svjedočenjem Zvonka Abrama, tadašnjeg voditelja kriminalističke službe 72. bojne Vojne policije, počeo je dokazni postupak na suđenju Tomislavu Duiću, bivšem zapovjedniku Vojno-istražnog centra Lora, i Emiliju Bunguru, bivšem stražaru u istom zatvoru, optuženima za ratni zločin nad civilima i ratnim zarobljenicima tijekom 1992. godine.
Prije početka glavne rasprave razdvojen je dio postupka koji se odnosi na Tončija Vrkića, bivšeg zamjenika zapovjednika, te dvojicu bivših stražara Antu Gudića i Anđelka Botića.
Nakon takve odluke, s kojom su bili suglasni tužiteljica, branitelji i svi optuženi, njih trojica napustila su veliku dvoranu Županijskog suda u Splitu, a na optuženičkoj klupi ostali su Duić i Bungur.
Ne sjeća se točno
– Kako nisam bio osposobljen za poslove kriminalista, često sam išao na Vojni sud u Splitu da bih nešto naučio. U svibnju i lipnju 1992. godine bio sam postavljen za voditelja krim-službe. Nisam dobio pismeno rješenje, ni čin, već mi je to usmeno priopćio moj nadređeni Ivica Livaja. Prostor za rad imali smo u Dračevcu, a u Loru sam rijetko dolazio.
- O smrti Gojka Bulovića obaviješten sam telefonski oko 3 ili 4 sata ujutro. Javili su mi kako je zatvorenik Nenad Knežević pokušao bježati te je pucano u njega pa je ranjen, a da je Gojko Bulović umro od srčanog udara kada je to vidio. Pitao sam hoće li na očevid izići vojni istražni sudac. Kad su mi rekli da je izišao na mjesto događaja sudac i krim-tehničar, smatrao sam da nema potrebe dolaziti u Loru.
- Sutradan sam bio tamo te sam u tzv. bloku C vidio obrise kredom gdje je ležalo tijelo. Mislim da sam obavio neke informativne razgovore vezano uz događaj, ali ne sjećam se točno. Nije istina da sam sugerirao da se smrt Gojka Bulovića prikaže kao posljedica pada niz stepenice. O svim događajima, pa tako i o ovom, slali smo tri vrste izvještaja: dnevno, posebno i izvanredno. Izvještaji su se slali: Upravi VP-a u MORH, načelniku SIS-a, nadležnom vojnom tužitelju, Vojnom sudu u Splitu, zapovjedniku Zbornog područja Split i MUP-u. Smeta mi kada se Lora naziva zatvorom jer ispada da je tamo bio neki kazamat – kazao je svjedok.
Nakon njega kratki iskaz je dao Miroslav Karin, koji je u to vrijeme bio pripadnik antiterorističkog odjeljenja Vojne policije. Kako nije imao veze sa zatvorom u Lori, nije imao što reći u vezi sa smrću Nenada Kneževića i Gojka Bulovića.
Suđenje se nastavlja početkom ožujka.
Gladan sam…
Kako se ročište odužilo od 9.30 do 13.30, optuženi Tomislav Duić pobunio se kako nije u stanju pratiti glavnu raspravu jer je gladan. Naime, unatoč pauzi od 45 minuta koja je napravljena u 12 sati, on i Emilio Bungur nisu ništa jeli budući da su nastavak postupka čekali u prostoriji na sudu.
Osobe koje su u istražnom zatvoru ne dobivaju obrok dok su izvan Bilica, bez obzira koliko traje rasprava.
Povezani tekstovi
