Oko 11 sati tog 31. ožujka 1991. – bila je nedjelja, i to uskrsna – akcija “Plitvice” zapravo je već bila pri kraju. Iako su u ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici nedaleko od hotela “Jezero” iz okolne šume otvorili vatru na autobus s hrvatskim policajcima, nitko nije smrtno stradao. U tom se trenutku govorilo o šest ranjenih. Tromblonska mina koja je uletjela u autobus, srećom, nije eksplodirala jer nije bio izvučen osigurač.
Nakon višesatne razmjene vatre uz prometnicu, dodatno opasne zbog gustog snijega i magle koja je smanjivala vidljivost na jedva 20-30 metara, radiovezom se proširila crna vijest – Josip je poginuo.
Tada 22-godišnji Josip Jović, s kolegama iz MUP-ove Jedinice za posebne zadatke “Rakitje”, kojima se pridružio sedam mjeseci ranije, napredovao je s kolegama prema pošti. Na sebi je imao pancirku, suborci svjedoče da se pokušao i baciti na zvuk pucnjave, no kobni metak našao je svoj put.
– Kad smo došli pred poštu, već se pucalo, i na sedam, osam metara od mene nekoga je pogodio rafal. Bio je to Josip Jović, koji je ubrzo podlegao ozljedama – prisjeća se Željko Tošić, jedan od sudionika akcije.
‘Miting istine’
I dok je prvi sličan incident, onaj drugog dana ožujka u Pakracu, prošao – iako po identičnom scenariju oružane pobune – bez smrtno stradalih (redarstvenici su uz tri ranjena potisnuli pobunjenike koji su razoružali policajce hrvatske nacionalnosti i zauzeli policijsku postaju), plitvička akcija pretvorila se u krvavi Uskrs. Snijeg je natopljen krvlju. Josip Jović ostao je u kolektivnoj memoriji upamćen kao prva žrtva Domovinskog rata. U akciji je poginula i jedna naoružana osoba srpske nacionalnosti.
Danas se malo tko sjeća da je akciji MUP-a RH na Plitvicama prethodio “miting istine” tamošnjih srpskih nacionalista 25. ožujka 1991. Zahtijevali su da Nacionalni park bude dijelom “SAO Krajine”. Skupština općine Titova Korenica smijenila je rukovodstvo Parka, krenulo se s protjerivanjem radnika hrvatske nacionalnosti koji su najavili štrajk.
Na područje Plitvica stiže 50 milicajaca iz Knina, a gotovo istodobno u obližnjim Mukinjama srpski ekstremisti bacaju eksploziv na privatnu kuću i “označavaju” teren isticanjem zastava “SAO Krajine” i Jugoslavije na Koranskome mostu.
Akcija MUP-a trebala je vratiti hrvatsku kontrolu na tom području, a vodili su je Josip Lucić, tada zapovjednik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, i Marko Lukić, pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik ATJ Lučko, kojemu je zamjenik bio Joško Morić.
– Današnji datum ispunjava me i ponosom i tugom. Ponosom, jer smo odlučno pokazali da pobunjenici i agresorska JNA neće moći s nama kako su bili zamislili, a tužan sam zbog prvog stradalog hrvatskog policajca, našeg Josipa – sjeća je Morić “krvavog Uskrsa”.
– Iz plitvičkog scenarija bilo je jasno što nam slijedi. Uostalom, ubrzo se tamo pojavila JNA s izgovorom da je došla razdvojiti “zaraćene strane”, a svi znamo na čiju se stranu svrstala JNA. Znamo li da je JNA tada slovila za jednu od pet najjačih vojnih sila, naš ponos danas treba biti i veći, jer smo unatoč svemu obranili svoju zemlju – kazuje nam Morić.
‘Granica’ na mostu
I iz onodobnih izvješća HTV-a i Yutela vidljivo je da su i tobože slučajno zalutali civili toga dana – bili naoružani. U osobnim automobilima pronađeni su thompsoni, snajperi, “tetejci”, magnumi, sve do lovačkih i muzejskih primjeraka pušaka.
– Mi smo met'li jugoslavensku zastavu dolje, oni su je isparali. Dolje na granici našoj, kod mosta. E, metnu šahovnicu! Mi smo onda isparali šahovnicu. Tu se odma trebalo znati i biti spreman i biti angažiran… Ja ću ih klat di god budem mogao – govorio je u kameru civil s puškom oko ramena, snimljen u grupi koja se nakon pucnjave okupila u središtu Korenice.
Prva faza redarstvene akcije počela je nešto prije ponoći, u noći na nedjelju. Prva specijalna postrojba MUP-a, Antiteroristička jedinica Lučko, imala je zadaću zauzeti Koranski most kako bi zadržala prohodnost prema Plitvičkim jezerima. Tu se spajaju sa suborcima iz Rakitja i zajednički idu prema hotelu “Jezero”, gdje su naletjeli na pucnjavu iz zasjede. U koloni su bila policijska borna kola i dva terenska automobila, nakon kojih su krenula i dva autobusa sa po pedesetak policajaca.
Istodobno, pripadnici Specijalne postrojbe Kumrovec osiguravali su mjesto Ljubovo kako bi zaustavili prodiranje pobunjenih Srba iz tog smjera, a dio specijalaca napredovao je preko Ličkog Petrova Sela pod vodstvom Darka Rukavine i Stjepana Cufreka.
Zanimljivo je da je u tom trenutku u hotelu “Jezero” bilo i gostiju, no nitko od njih nije stradao. No, zato je u zagrebačke bolnice prevezeno devet pripadnika MUP-a RH. Akcija je uspješno okončana, ali uz ljudsku žrtvu koja je, nažalost, bila tek prva u nizu.
U akciji Plitvice uhićeno je 29 pobunjenika, a ostali su se povukli u smjeru Korenice. Među uhićenima je bio i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a, kao i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara, vođe pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji.
Povjesničar dr. Ante Nazor drži da “akcija hrvatske policije radi uspostave javnog reda i mira te ustavno-pravnog poretka na području Nacionalnog parka Plitvička jezera, koju zbog prvoga poginuloga hrvatskoga branitelja u toj akciji Josipa Jovića narod pamti kao ‘krvavi Uskrs', ima posebnu simboliku i važnost za razumijevanje uzroka i tijeka Domovinskog rata”.
Dr. Nazor, inače ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, u tom kontekstu ističe da su “srpski ekstremisti zauzeli Nacionalni park pod zaštitom UNESCO-a s namjerom njegova pripajanja ‘SAO Krajini’ i Srbiji”.
Čvrsta vjera
– Izvori iz toga razdoblja, u kojima Milan Babić traži da se “SAO Krajina” tretira kao jedna od republika SFRJ i da Hrvati “za prolaz kroz tu republiku prema moru plaćaju taksu”, pokazuju bahatost vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koja se temeljila na obećanoj pomoći JNA. Očekivalo se da Hrvatska neće imati hrabrosti i snage za odgovor na provokaciju “Martićeve milicije” na Plitvicama.
No, nakon što su “martićevci” odbili deblokirati državnu cestu iz Zagreba prema Dalmaciji i povući se s područja Plitvica, hrvatsko vodstvo sastalo se na Veliku subotu i odlučilo da sljedeće jutro specijalne snage MUP-a interveniraju. Pokušaj srpskih ekstremista da zauzmu Plitvice bio je uvod u otvorenu agresiju Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi.
No, odlučna intervencija specijalnih jedinica hrvatske policije pokazala je da u Hrvatskoj postoje visokomotivirane i uvježbane oružane snage, doduše malobrojne, ali spremne na obranu svake stope domovine. Akcija “Plitvice” hrvatskim je građanima koji su prihvatili demokratski izabranu vlast podigla moral i učvrstila vjeru da će Hrvatska izboriti slobodu i sačuvati svoju teritorijalnu cjelovitost – iz današnje je perspektive o simbolici “krvavog Uskrsa” rekao dr. Nazor.
Nazor: Zna se tko je prvi pao
– Josip Jović prvi je hrvatski branitelj koji je poginuo u borbi za samostalnost i cjelovitost suvremene Republike Hrvatske. Nastojanje nekih da negiraju tu činjenicu, ističući kao prvog poginuloga branitelja jednog drugog policajca koji je ubijen u studenom 1990. nedaleko od Obrovca, gruba je manipulacija s ciljem da se hrvatsko društvo prikaže kao netolerantno, posebice kad se navodi da se to ne prihvaća zato što je taj ubijeni policajac bio Srbin, pa to “u političkom smislu ne odgovara hrvatskim nacionalistima”.
Naprotiv, upravo u političkom smislu Hrvatskoj bi odgovaralo kad bi prvi ubijeni hrvatski branitelj bio Srbin, no to u ovom slučaju nije točno – tvrdi dr. Ante Nazor, naglašavajući kako “povjesničari svoje zaključke trebaju donositi na temelju činjenica utemeljenih na izvorima” i maknuti se iz sfere politikantstva.
Posljednje riječi: Tata, tata…
Zadnje Jovićeve riječi čuo je njegov suborac Miljenko Kožulj, koji je za jednu MUP-ovu publikaciju o policiji u Domovinskom ratu posvjedočio: “Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrčao sam do njega i pitao što mu je.
Samo je odgovorio: ‘Ništa.’ Ležao je duboko u snijegu, strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali već se počeo gubiti. Posljednje riječi su mu bile: ‘Tata, tata…’ Bio je strašno blijed…”
Rojs: Ni motor nisam ugasio
– Iz šume su pucali, i s lijeve i s desne strane. Jedan momak je ranjen iz sačmarice, imali su sve moguće oružje. Jedan je teško ranjen… Nismo uspjeli ni stati, bili su balvani, nisam stigao ni vrata otvoriti ni ugasiti motor – svjedočio je reporterima vozač autobusa “Zagrebačkih transporta”, tada široj javnosti nepoznati Ljubo Ćesić Rojs.
Ma kakvi civili…
– Nema smisla govoriti o tome je li se moglo i drukčije izvesti tu akciju, u onom vremenu teško da smo mogli drukčije. Ali činjenica je da “krvavi Uskrs” nije dovoljno vrednovan u simboličkom smislu, jer je pokazao pravu narav agresije i velikosrpske pobune. To nisu bili nikakvi civili, nego naoružani pobunjenici – sjeća se Morić.
Povezani tekstovi
